Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih još je jednom ispisala povijest: na Deflimpijskim igrama u Tokiju obranila je zlatnu medalju i potvrdila status istinske hrvatske sportske dinastije. Ovo im je šesto zlato na Olimpijskim igrama gluhih, uz koje imaju i srebro iz Kopenhagena 1997. te dvije bronce – osvojene 1993. u Sofiji i 2017. u Samsunu.

U redovima ove reprezentacije rijetko što je slučajno: kontinuitet, disciplina i nevjerojatna međusobna povezanost doveli su ih do niza medalja kakvim se malo koja hrvatska selekcija može pohvaliti. U prostore Sport Kluba stigli su dokapetan reprezentacije Tomislav Bošnjak, kojem je sluh na oba uha teško stradao dok je bio dijete igrajući se s petardama, te PR stručnjakinja i stalna pratnja reprezentacije Kiti Iveta, kako bi nakon povratka iz Tokija podijelili dojmove i otkrili detalje iza još jednog povijesnog uspjeha.

Vratili ste se iz Tokija sa šestim zlatom hrvatske rukometne reprezentacije gluhih. Nakon tri naporna tjedna i velike vremenske razlike – jesu li se dojmovi napokon slegli?

“Točno tako. Puno je lakše sve to bilo preživjeti s obzirom na to da je medalja tu s nama.“

U finalu ste pobijedili Njemačku, u polufinalu Srbiju. Koja je utakmica zapravo bila najteža?

“Povlačim paralelu za ljude koji prate rukomet. Njihov lijevi vanjski donedavno je igrao drugu Bundesligu, koja je sigurno jača od naše Premijer lige, i to puno jača. Njihov desni vanjski igra treću ligu, koja je također izuzetno jaka u Njemačkoj. Oni su stvarno vrlo dobra reprezentacija, a mi smo ih dobro skautirali. Neke taktičke varijante koje smo isprobavali možda dva do tri dana prije finala urodile su plodom.“

Tomislave, u Hrvatskoj igrate Premijer ligu za Umag. Uz vas još dvojica reprezentativaca igraju najviši rang domaćeg rukometa. Koliko je to važno za uspjeh reprezentacije u Tokiju?

“Da, nekako smo nas trojica bili nositelji uz Olivera, koji se sada povukao. Pogotovo kad sam ja dobio crveni karton 15 minuta prije kraja. Uz mene su tu Bruno Varšić, koji brani u Varaždinu, te Andrej Jurićević, naš lijevi vanjski koji je u finalu zabio deset golova, a igra sa mnom u Umagu. Mi smo ta okosnica ekipe koja je iznijela najveći teret u samom finalu.“

Kiti, ova reprezentacija gluhih ima šest zlata na Deflimpijskim igrama i praktički dominira svijetom. Koja je njihova tajna uspjeha?

“Mi surađujemo od 2021. godine, a dečki su aktualni europski, svjetski i olimpijski pobjednici. Bila sam s njima na sva tri natjecanja, a zanimljivo je da smo u sva tri finala pobijedili Njemačku. Oni ni sada nisu imali šanse.

#related-news_0

Njihova tajna je način na koji funkcioniraju zajedno. Malo njih su profesionalci, dosta je rekreativaca, dosta njih igra drugu ligu. Oni moraju pronaći balans između svakodnevnog života – obitelji, posla, fakulteta. Da bi netko od njih mogao ići na ovakvo natjecanje, mora uzeti godišnji odmor ili pauzirati fakultet kako bi se pripremio. Sav taj trud koji ulažu vraća im se kroz rezultate.“

Tomislave, porazi su vam gotovo nepoznanica. Od kada ste obukli dres reprezentacije, imate samo jedan – je li tako?

“Tako je. To je bilo 2017. u triler utakmici s Rusijom, koja nas je dobila nakon produžetaka u polufinalu Olimpijskih igara u Samsunu. Tada sam rekao igračima: ‘Više nikad ne želim imati ovakav osjećaj dok god igram za reprezentaciju.’ I evo, hvala Bogu, već punih osam godina nismo izgubili utakmicu. Netko možda misli da je to jednostavno, ali vjerujte – nije. Kada stalno pobjeđuješ, svi te love i puno je teže braniti nego osvajati.“

Kiti, možemo se vratiti na finale i dramatičan trenutak s Brunom Varšićem. On je, naime, branio ozlijeđen – bez prednjih križnih ligamenata?

“Bruno se ozlijedio nekoliko dana prije početka priprema – otišli su mu prednji križni ligamenti. Unatoč tome, odlučio je biti dio tima i biti spreman ako bude potrebno u finalu. Naš doktor, Frane Bukvić, bio je uz njega cijelo vrijeme i radio posebnu rehabilitaciju kako bi ga pripremio.

Netom prije finala, na zagrijavanju, opet se ozlijedio – iskočilo mu je koljeno. To je jako utjecalo na sve nas, bilo je suza, otišli smo u svlačionicu… Doktor i fizioterapeut su mu još jače učvrstili koljeno, stavili ortozu i Bruno se vratio na klupu. Utakmicu je počeo braniti Žiga, koji je branio cijelo prvenstvo i bio dobar, ali rezultat je bio gol za gol. U drugom poluvremenu Bruno je sam rekao da želi ući. I čovjek bez prednjih križnih došao je na gol, branio, i odveo nas na šest–sedam razlike. Tu smo prelomili utakmicu. I došli do zlata.“

Kiti, bili ste s Brunom u svlačionici. Kako je izgledao taj trenutak?

“Bilo je strašno stresno. Meni je u tom trenutku bilo muka, mislila sam da je gotovo, da neće moći stati na nogu. Kada su doktor i fizioterapeut učvrstili koljeno i stavili ortozu, vratio se na klupu. Cijela ta situacija, to prevrtanje emocija, bio je veliki šok i za njega i za cijelu ekipu.“

Tomislave, imate li nešto dodati toj nevjerojatnoj priči?

“Da. Postojao je jedan jako važan trenutak na zagrijavanju kada se Bruno ozlijedio. Počeo je plakati – ne zbog boli, nego zato što nam ne može pomoći. Ja sam odmah povukao igrače u krug i rekao im da ga dobro pogledaju, da vide kako plače i da smo mi sada ti koji ga moramo razveseliti. Tu smo dobili dodatni impuls.“

U karijeri imate tri olimpijska zlata, tri svjetska i četiri europska. Koja vam je medalja najdraža?

“Rekao bih – ova medalja iz Tokija. Zbog težine puta, priprema i svega što smo morali uskladiti s obzirom na to da dolazimo iz svojih klubova. Finale je bilo teško, iako to rezultat ne pokazuje. Ovo je moja prva obrana zlata i zato mi je definitivno najdraža.“