Luka Modrić je najbolji nogometaš svijeta, ali i specifičan po nekim drugim, ne toliko pohvalnim stvarima. Kako pomiriti različite emocije koje izaziva taj kontrast?
Službeno najbolji nogometaš svijeta ima jedan ozbiljan problem. Za godinu ili dvije, moglo bi se dogoditi da se neće sjećati monumentalnog trenutka svoje karijere i hrvatske povijesti, trenutka kada je zbog njega plakao neponovljivi Boban, a Šuker pred svjetskim mikrofonima trashtalkao Ronalda i Messija!
Ta, nije zapamtio neke možda i važnije trenutke iz života, zbog kojih bi uskoro mogao dobiti drugu osuđujuću kaznenu presudu…
Luka je mladić s dvije vrlo ozbiljne optužnice za dva različita kaznena djela u dvije prilično udaljene države. Obje su članice Europske unije. Dapače, za jedno (ne)djelo već je dobio presudu, a još nije sto posto sigurno da će izbjeći i zatvorsku kaznu, postignutu nagodbu sa španjolskim tužiteljstvom nadležni sudac tek treba odobriti.
S druge strane, vrlo lako moglo bi se dogoditi da i ovdje sleti osuđujuća presuda u sklopu slučaja protiv Mamića. I sve to ne izgleda lijepo, dapače, prilično narušava ugled jednog od najboljih nogometaša današnjice. Međutim, hajdemo se jednom konačno svi zajedno početi ponašati kao odrasle osobe.
Luka Modrić možda i jest napravio ono za što ga tereti DORH. Dok ne sleti konačna presuda, nemam pravo na taj način tehnicirati njegovim imenom i prezimenom.
No, čak da ona i sleti, što bi nam to govorilo o Luki Modriću kao mladiću željnog napretka u karijeri i ostvarenja ambicija koje su, pokazalo se, bile utemeljene na velikom talentu kojeg je posjedovao? Kojemu je veliki šef hrvatskog nogometa, ali i nekih širih područja, tih dana tko zna što rekao kada je trebao staviti potpis na sporni komad papira ili kada je trebao izreći što je izrekao u svom svjedočenju?
Razmislimo malo. Pokušajmo se staviti u njegovu kožu. S dvadeset i nešto, u stranom gradu, želiš samo igrati nogomet i jednog dana skupo se prodati u što bolji europski nogometni klub. Nije na tebi da ispravljaš ‘krive drine’ niti si to uopće u stanju. Jednoga dana trebaš nešto potpisati. Objašnjeno ti je da će sve biti u redu i da ništa ne brineš, a klupska pravna služba predstavi ti u celofan zamotano objašnjenje i praktički si doveden pred zid.
Hoćeš li reći “ne” ljudima kojima to nije uputno učiniti, hoćeš li samo tako u zahodsku školjku baciti sve ono što ti je bog podario? Hoćeš li poslušati savjete roditelja, zaboga čak i crkveni nauk:
“Pomozi si sam i Bog će ti pomoći!”
Ovo je prilika! Ima li je pravo odbaciti zbog nekih moralnih nedoumica? Jesi li one uopće stvarne? Pa pravnik, čovjek od znanja i iskustva, uvjerava da je sve kako bog zapovijeda…
Koliko vas bi u tim trenucima – ili onima čitavo desetljeće kasnije – imalo hrabrosti reći “ne”. Okrenuti glavu, krenuti nekim svojim putem. I mjesecima, možda i dulje, razmišljati što će uslijediti, kakve će biti posljedice.
Prestanimo se lagati.
Pogledajmo u kakvoj divljini živimo.
Kakav bi Luka Modrić kao nogometaš bio danas da nije stavio paraf na papir koji mu je stavljen na stol? Tada i nekoliko godina kasnije. Da nije postupao prema uputama koje su, navodno, uslijedile. Bi li u ponedjeljak dobio onu nagradu koja će zauvijek ostati zapamćena u povijesti ne samo hrvatskog sporta, već cijele države. Bi li nakon toga bio potpuno ostvaren nogometaš? Bi li bio spokojan kao čovjek?
Da je u počecima odabrao moralniji put, bi li završio kao Andrej Kramarić ili kao, recimo, Robert Murić? Bi li Modrićev talent bio jednostavno prevelik, bi li isplivao ovako ili onako ili bi se trbuhom za kruhom morao ostaviti nogometa? Ako niste osjetili barem laganu bol u grudima zbog posljednjeg dijela prethodne rečenice, imate problem.
I zato, udarite si jednu pljusku s lijeve pa drugu s desne strane. Ako i dalje smatrate da je zabavno zbijati nemaštovište šale na ime Lukinog pamćenja, poput one u uvodu ovog teksta, ako smatrate da je opravdano zvati ga “govnom malenim” čak i nakon onog sprinta u 117. minuti utakmice protiv Rusije…
…pročitajte ovaj tekst još jednom pa se zapitajte što biste napravili vi. S dvadeset i nešto…
Ako biste otišli drugim pravcem, spomenutu pljusku sačuvajte za moju malenkost. Stijena ste! Volio bih upoznati vas, vaše roditelje i čestitati im na uzoritom odgoju.
I pritom objasniti da ste iznimka.
Velika većina mladića te dobi, zbunjena, gladna i lakoma, popustila bi poput Luke. I do kraja života tjerala muhe sa svog imena. Potpuno opravdano…
Napomena: stavovi izneseni u ovom autorskom uratku nužno ne održavaju uređivačku politiku redakcije Sportkluba.