Tijekom bogate karijere osvojio je gotovo sve što se u rukometu može osvojiti, jedini trofej koji mu nedostaje jeste reprezentativno zlato sa Europskog prvenstva.

Autor: Predrag Ozmo

Jedan od najboljih lijevih bekova svih vremena, bio je među stupovima hrvatske reprezentacije koja se smatra jednim od najdominantnijih rukometnih sastava u povijesti.

Na vrhuncu karijere deset godina igrao je u Bundesligi (četiri u Flensburgu, šest u Hamburgu), a u 284 bundesligaške utakmice postigao je 907 golova, svega šest iz sedmeraca.

Nakon dvije godine provedene u Vardaru, u ljeto 2016. godine 36-godišnji Blaženko Lacković vratio se u Njemačku, u rukometni grad Kiel. Ne provodi puno vremena u igri, ali njegova uloga sada je drugačija i jednako vrijedna – povjereno mu je da mlade bekove Kiela, prije svih Mikolu Biljika, nauči “tajnama zanata“.

Dva sata prije početka utakmice rukometne Lige prvaka između Kiela i Veszpréma, Lackovića smo čekali na parkingu Sparkassen Arene. Nasmijan i dobro raspoložen, izašao je iz svog bijelog FIAT-a 500, fotografirao se i razgovarao sa navijačima, lako i brzo dogovorili smo se za razgovor nakon utakmice.

U intervjuu za Sport klub Lacković je govorio o trendovima u modernom rukometu, nevjerojatnim porazima hrvatske reprezentacije na posljednjem svjetskom prvenstvu, Ivanu Baliću, generaciji hrvatskih rukometaša kojoj je i sâm pripadao…

Također, otkrio nam je i tko je najgrublji igrač nasuprot kojeg se našao, tko je najbolji golman kojem je ikada šutirao, a prisjetili smo se i “bliskog susreta“ sa Ratkom Đurkovićem u Tunisu 2005. godine.

Na početku smo se dotaknuli hrvatskog i srpskog reprezentativnog rukometa, pitali smo Blaženka zbog čega je Hrvatska toliko uspješnija od Srbije i gdje se napravila ta ogromna razlika u prethodnih petnaestak godina.

“Uh… To je izuzetno kompleksna priča. Bez šale, morali bismo sjesti jedno cijelo popodne i razgovarati o tome. Ima puno tema koje bi se trebale obraditi i smatram kako bi bilo izuzetno neozbiljno da dajem kratak odgovor na takvo pitanje. Želim samo istaknuti da sam jako ponosan na hrvatski rukomet“, počeo je Lacković za Sport klub.

Hrvatska je doživjela dva šokantna, gotovo nevjerojatna poraza na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu– prvo je u polufinalu izgubila od Norveške uprkos tome što je u posljednjoj sekundi utakmice imala sedmerac za pobjedu, da bi u dvoboju za brončanu medalju ispustila +8 i izgubila od Slovenije.

“Sve jedna tema teža od druge. Jedna lopta djelila nas je od još jednog legendarnog finala sa Francuskom, iako ne bi trebalo govoriti samo o toj jednoj lopti, već o čitavoj utakmici. Mi smo vodili, imali smo dva gola prednosti pred sâm kraj, ali nismo priveli utakmicu kraju kako treba“, rekao je Lacković i dodao:

“Uprkos porazima, mislim kako je to ispravan smjer za hrvatski rukomet, smjer kojim i Francuzi idu, sa legendama Ivanom Balićem i Petrom Metličićem na klupi. Ipak, od nas se uvijek očekuju najbolji rezultati i medalje, a sada to nismo ostvarili. Slijedeće Europsko prventsvo u Hrvatskoj se bliži i ja se nadam da ćemo mi, kada smo već došli ovako daleko, povući dobre poteze i tamo ostvariti najbolji rezultat“.

Povijest rukometa poznaje brojne igrače svjetske klase – Georgi Gruja, Vujović, Wislander, Dušebajev, u novije vrijeme Karabatić, teško je navesti makar i desetinu onih koji to zaslužuju, ali priča o najboljem svih vremena uvijek je aktualna.

“Bit ću jako subjektivan po tom pitanju i reći ću Ivano Balić. On je posjedovao ono najljepše – istinski se zabavljao na terenu, igrao je lagano, a istovremeno je postizao vrhunske rezultate. Ogroman, nevjerojatan talenat, Ivano je imao ’oko’, vidio je na terenu ono što nitko drugi nije i rukomet je shvaćao na potpuno drugačiji način od ostalih. Uz to, a što je izuzetno važno, bio je čelični karakter – išao je glavom i gdje je trebalo i gdje nije trebalo. Treba reći i kako je uz sebe imao vrhunske suigrače. Bilo je tu još mnogo izvanrednih rukometaša, ali Ivano je za mene broj jedan“.

Osim Balića, u toj legendarnoj generaciji Hrvatske igrali su i Metličić, Vori, Džomba, Šola, Kaleb, a nije mali broj onih koji taj sastav smatraju najboljim u povijesti rukometa.

“Ne, ja to nikada neću reći jer svako vrijeme nosi nešto svoje. U ono vrijeme mi smo zaista bili strašni, izuzetno sam ponosan na sve što smo ostvarili, to je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Vrhunski period, ne samo sa izvrsnim igračima, nego i sa fenomenalnom ljudima, bilo je to pravo uživanje. Ipak, danas je rukomet dosta drugačiji, brži i jači“.

Lackovićeva karijera traje već dvadesetak godina i iz prve ruke svjedočio je brojnim promjenama koje je rukomet pretrpio.

“Danas se radi na fizičkom više nego ikada ranije. Tu apsolutno prednjače Francuzi, iako su oni i u naše vrijeme bili atletski moćni. U posljednje vrijeme dogodila se promjena koja se meni jako sviđa– bekovi moraju biti prave ’ubojice’, igrači koji su u stanju da sa 10-11 metara postignu golove i rješavaju utakmice, a za to je neophodan vrlo snažan i eksplozivan šut kao posljedica snage i brzine u nogama“, objašnjava Lacković i dodaje:

“Po mom mišljenju, u tome leži budućnost rukometa, u kombinaciji sa brzom igrom, brzim protokom lopte i munjevitim krilima. Primjera radi, cijenim španjolsku reprezentaciju, ali ne volim previše njihovu filozofiju rukometa i mislim da mi moramo razmišljati na način na koji sam naveo“.

A oružje za takav sistem ne nedostaje, jer Hrvatska i danas ima odlične krilne igrače poput Štrleka, Horvata i Čupića.

“Da, imamo zaista sjajne igrače na svim pozicijama i moramo stvarno biti ponosni na sve ono što smo napravili u prethodnih 15 godina. Dečki koji su izašli iz naše škole rukometa dokazali su da su igrači svjetske klase“.

Prototip takvog modernog rukometaša jeste Luc Abalo, desno krilo reprezentacije Francuske.

“On je čudo, fenomenalan igrač sa nestvarnim fizičkim predispozicijama. U početku karijere pravio je puno dobrih stvari, ali i puno gluposti. Čovjek je morao zatvoriti oči i nadati se da će ispasti dobro kada on krene u realizaciju. Međutim, danas je to sve pod kontrolom. I dalje je izuzetno spontan, fantastično trči, dobro šutira i stvarno je izrastao u spektakularnog igrača. Ipak, najviše volim naša desna krila – Džomba je ipak Džomba, pa Čupić, Zrnić, Horvat. Generalno, mišljenja sam da Hrvatska mora biti predvodnik i stvarati rukometne trendove, nadam se da ćemo u tome i uspjeti u budućnosti“.

Krv nije voda, upravo u tom trenutku pridružio nam se Blaženkov sin Luka, simpatični dječak od sedam-osam godina, u dresu Kiela i sa rukometnom loptom u ruci.

“Ovaj će ti biti strašan igrač za nekih deset godina. Trenira rukomet, voli rukomet, voli gledati tatu. Ma neka uživa samo, neka igra što voli“, kaže Blaženko uz smijeh.

Nedugo zatim došla je i Blaženkova kćerka, djevojčica od oko četiri godine, nasmijala se od uha do uha i “bacila nam smiješak“ iz sve snage.

“Ovo je moje blago, ovo je meni broj jedan u životu“, ponosno je gledao Lacković dvoje svojih mališana.

Slijedeće pitanje nije izazvalo toliko pozitivnu emociju, barem sudeći prema izrazu lica – pitali smo Lackovića tko je najbolji golman sa kojim se ikada susreo.

“Dobro, svi govorimo o Omeyeru, svaka njemu čast, ali mora se reći da je ispred sebe uvijek imao zid od šest fantastičnih obrambenih igrača koji su išli ’u meso’. On je protiv nas uvijek skupljao puno obrana – neću reći da su one bile lake, ali protiv Francuza je na terenu uvijek bila tuča, makljaža, pa se on uvijek tu nekako isticao. Izuzetno ga cijenim, nevjerojatan je golman, ali ipak najviše volim hrvatske golmane i mislim da smo mi imali najbolje čuvare mreže kroz povijest– od Bašića, Matoševića, do Šole, evo sada i Alilovića“.

Priča o “tuči“ vukla je logično pitanje – tko je najprljaviji obrambeni igrač s kojim je Lacković ikada igrao?

“Abalo! Ne, ispričavam se, Joël Abati! Taj lik je bio zaista… Uh… Dok je igrao u Magdeburgu, svaki put smo se ozbiljno tukli. Naučio je čak i nešto od hrvatskog jezika“, smije se Lacković, “Prije dvije godine smo se sreli i baš smo lijepo popričali, stvarno je dobar dečko. Svi spominju Didiera Dinarta, ali on uopće nije prljav – strašan, školski igrač, jak kao stijena, odličan bloker, zaista fantastičan“.

Pitali smo Blaženka kako pamti Ratka Đurkovića i dvoboj iz Tunisa 2005. godine, kada je Cetinjanin u ranoj fazi utakmice niotkuda izletio i udario ga šakom u glavu. Nasmijao se Lacković od srca i rekao:

“Direktan crveni karton, sa ’četvorke’ mi je uletio u nokaut, ali OK, nije bilo strašno. To je bila malo jača utakmica, tako da nema problema. Generalno, u rukometu zapravo nema igrača koji se mogu okarakterizirati kao ’prljavi’, oni koji namjerno idu da ozljede protivnika. Ima onih koje ja zovem ’pokvareni’, ali poznato je da su rukometaši dobri, pošteni momci“.

Polako smo privodili razgovor kraju, a Sparkassen Arena već se gotovo ispraznila – na terenu više nije bilo nikoga, a malo dalje od nas Rene Toft-Hansen davao je izjavu danskim novinarima.

Blaženko se srdačno pozdravio sa nama i otišao sa sinom i kćeri na teren.
“Idem malo šutirati, kad već nisam ušao u igru danas“, osvrnuo se.

“Igrao si ti kad je trebalo, sad možeš i odmarati malo“, odgovorio sam mu.

“Igrat ću ja još dugo, ne planiram skoro završiti“, od srca se nasmijao Lacković i ispalio ’bombu’ u rašlje na prazan gol.

Pomislio sam – sjajno! Čovjek u 37. godini, svjetski i olimpijski prvak, klupski prvak Europe, prvak Bundeslige, strijelac tisuću golova u karijeri, a i dalje mu pričinjava istinsku radost da šutne na prazan gol. U tome se i krije dobar dio razloga zašto je postao to što je.