Hrvatski paraatletičar Ivan Katanušić (30) osvojio je drugo mjesto u bacanju diska u kategoriji F64 atletičara s potkoljeničnom amputacijom na Paraolimpijskim igrama u Tokiju ostvarivši najveći uspjeh u karijeri.

Natjecanje je održano na rubu regularnosti po jakoj kiši koja je neumorno padala tijekom cijele večeri. Atletičari su više vremena trošili na brisanje bacališta nego na koncentraciju uoči bacanja.

U gotovo istim uvjetima bacala je i Sandra Perković za vrijeme Olimpijskih igara, no natjecanje je tada prekinuto na više od pola sata. Ovoga puta nije.

U takvim, gotovo nemogućim uvjetima 30-godišnji Imoćanin, član zagrebačkog AKOSI Uriha, je osvojio srebro s rezultatom 55.06. Zlatno je pripalo Amerikancu Jeremyju Campbellu sa 60.22, dok je broncu osvojio Britanac Dan Greaves sa 53.56.

Amerikanac Davi Blair, koji je uz Campbella i našeg Ivana, ove godine jedini bacio preko 60 metara, bio je četvrti sa 53.18, a u trećoj seriji čak se poskliznuo i pao.

Nakon medalja na svjetskom i europskom prvenstvu, te IWAS Svjetskim igrama, Katanušić je tako stigao i do odličja na najvećem natjecanju za osobe s invaliditetom.

“U ovaj trenutak je stalo pet godina krvi, znoja, suza, upale išijasa, loma noge, upale slijepog crijeva, operacije zgloba, sastavljana ligamenata. I još kada sam vidio ovo vrijeme. Rekao sam treneru ili ću danas “poginuti” i osvojiti medalju ili je za mene kraj sporta. Ne bi se predao pa da je padalo još jaće,” kazao je Katanušić.

U Tokio je došao kao vlasnik europskog rekorda 62.13 kojeg je bacio u svibnju 2019. u Splitu. Disk je bacio i 62.61 metara, ali taj rezultat nije postignut na verificiranom natjecanju WPA pa nije priznat. No, do medalje je došao sa svega 55.06.

“Da mi je netko rekao da ću s ovim rezultatom osvojiti medalju ne bi mu vjerovao. Moji treninzi su bili oko 62, 63m. No, danas se nije moglo ništa. Bilo je klizavo, nemaš kontrole na nozi. Međutim, mene to nije diralo, nisam se dao smesti. Bio sam u nekom svom svijetu.”

Katanušić je osvajač svjetskih bronci iz Dubaija 2019. i Londona 2017. godine. Osvojio je i šest medalja sa europskih prvenstava, uključujuću zlato u bacanju diska iz Bydgoszcza 2021. i zlato u bacanju kugle iz Grosseta 2016.

Dvadeset dana nakon rođenja amputirali su mu nogu. Došlo je do komplikacija prilikom poroda, dobio je trombozu i ostao bez noge. No, sa 13 mjeseci liječnici su ga prozvali “čudom od djeteta” nakon što je prohodao s s protezom.

Ovaj rođeni Imoćanin sa svojim je “hendikepom” raščistio odavno. Nikada nije imao predrasuda prema sebi. Sa svojim vršnjacima je igrao nogomet, rukomet i košarku. Prije atletike bio je jedan od naših najboljih reprezentativaca u sjedećoj odbojci.

“Gubitak potkoljenice je veliki invaliditet, ali ja sam zdraviji i sposobiji od barem 80 posto moje generacije zdravih,” naglasio je.

Imao je sreću što ga je na startu atletske karijere u ruke primila trenerska legenda za bacače, pokojni Ivan Ivančić. Više puta je istaknuo kako je u vrijeme dok nije bilo prave potpore, “Trendžo” bio taj koji mu je osigurao vitamine i njegovu stručnu pomoć. Ubrzo su počeli stizati i prvi rezultati. Na EP u Swanseu 2014. je osvojio srebro u kugli, pa broncu u disku. Kada je u kolovozu 2014. preminuo Ivančić, počeo je raditi s Rolandom Vargom.

“Trendžo bi sada bio ponosan,” dodao je.