Okliznula se nakon šest gemova i morala je predati meč Aliaksandri Sasnovič. Neće to valjda biti kraj žene koja je vladala Centralnim stadionom Wimbledona i na njemu sedam puta podigla trofej.

Piše: Saša Ozmo

Nadam se da ni poraz od Harmony Tan neće biti zbogom, ali ako je, puno je prikladniji – igrački to nije više ta Serena, to je jasno čak i njenoj ćerki Olympiji, ali u porazu od Francuskinje dobili smo njenu srž: strast s crtom teatralnosti, karakterističnu mimiku nakon loših udaraca, borbu i emocije. I poneku genijalnost, tek da nas podsjeti zašto je najveća svih vremena.

Često se s razlogom žalimo kako se greške Novaka Đokovića ističu u prvi plan, dok se zanemaruje ili umanjuje sve dobro što radi. Nekada se u srpskoj javnosti, a bogme i u američkoj, radi slično sa Serenom – iskusila je puno nepravdi na vlastitom koži dok se probijala, lošeg tretmana i nedovoljnoj zainteresiranosti medija koja nije bila u skladu s njenim gigantskim rezultatima. Mislim da Đoković i Williams na tom nivou se mogu i povezati, jednom prilikom izjavila je da je ‘u Novak timu, očigledno’.

Imala je Serena na terenu trenutaka nedostojnih svoje veličine – meč sa Clijsters u New York kada je prijetila da će nabiti loptu u grlo linijskoj sutkinji (ako je ovako sad ispravno) ili onomad kad se svađala s Carlosom Ramosom i upropasila prvi Grand Slam naslov Naomi Osaki. Znala je biti i ponosna i ne priznati grešku.

S druge strane, inspirirala je generacije tenisačica i tenisača, borila se za prave stvari i uglavnom bila glasna oko važnih tema za ono što je njoj najbliže – prava žena i pitanja rasizma. Jesam se sada iznervirao kada je odbila komentirati suspenziju ruskih i bjeloruskih tenisača i tenisačica: možda je i njoj preko glave svega, ali sada se trebalo izjasniti.

Kao netko tko emocije gleda kao sastavni, vitalni dio sporta, uvijek sam radije birao i da netko pretjera, nego da igra poker. Serena je urlicima znala i uplašiti protivnice, ne može me nitko uvjeriti da to nije namjerno radila, ali neizmherno poštovanje gajim prema takvoj, skoro pa opsesivnoj želji za nadmetanjem i pojbedama. Dok si na terenu, nakon je druga priča.

Daleko je od savršene, ali tko je savršen? U porazu od Harmony Tan, Serena je napokon dočekala da se teniska planeta ujedini i da cijela navija za nju, sa svim vrlinama i manama, bez zadnjih namjera i zluradih komentara.

Ušla je u peto desetljeće života, reći će mnogi ‘što se bruka’, ali ono nije bilo brukanje, naprotiv – ne igraš godinu dana, dođeš i pogineš u meču koji traje više od tri sata radeći ono što voliš. Hoćemo li je ikada više vidjeti na wimbledonskoj travi?

“Ne mogu odgovoriti na to pitanje sada. Nisam radila planove, ali tko zna gdje ću niknuti”, odgovorila je Serena.

Priznala je da je pomisao na US open motivira. Možda bi mogla da, po posljednji put, zapne i odradi ciklus kako valja, dovede se u pravu fizički formu i omogući sebi još dva-tri juriša na 24. Grand Slam naslov.

Bila bi to labudova pjesma iz bajke, ali i bez nje – najveća je.

‘Be the game changer’, malo je na svijetu onih koji s većim pravo mogu obući tu majicu od Serene Jameke Williams.