Nedjelja je baš bio dobar dan. Službeno sam ispratio koronu (mada nije da sam je nešto osjetio), sve momčadi za koje sam navijao iz bilo kojeg razloga su pobijedile, a Novak je proslavio Grand Slam punoljetstvo. I drago mi je zbog njega, naravno. Ali još mi je draže zbog tuge onih koji ga mrze. Piše: Nebojša Višković
Modificirat ću Đoleta: “Jedan D-moll vas razvali, neki bi to prosto tugom nazvali.” Znak da starim? Moguće. Bit ću najgori Mapetovac s balkona, i to mi se čak nekako sviđa.
Da se razumijemo, nisam ja Nole Fanatik. Tko prati, zna da ne opravdavam sve što napravi. Radio je dosta ‘faulova’ u posljednje vrijeme, ali to nikako ne mijenja činjenicu da sve radi iz dobrih pobuda i altruizma. A kada imaš potrebu pomoći svima i stalno, zanemariš taktiku. I onda politički korektni, iz svojih tamnih i sigurnih kutaka, zapjene.
I kreću. I oni koji misle svojom glavom (mada su manjina), i oni kojima je to posao. Oni koji uz sendvič, po vojničkom zadatku, reagiraju čim Novak spomene, na primjer, reakciju Splita na Balaševićev odlazak. Ali ako vas idiotom i psihopatom nazivaju Bizoni iz poslaničkih klupa, pa to je onda znak da ste na pravom putu.
I to je ono što Novak radi – psi laju, a on se ne osvrće. I kada prođe kroz cilj, počne cviljenje, koje je muzika za moje uši.
Iskreno – da nisam odavde i odsada, ne bih navijao za Đokovića. Da sam iz Basela, ‘sjekao’ bih se za Federerom i sat bi mi uvijek pokazivao točno vrijeme. Da sam s Mallorce, ‘ložio’ bih se na Nadala i koridu. Da sam Indonežanin, tamanio bih skakavce. Da sam Astek iz 15. vijeka, žrtvovao bih svećenike bogovima. Većina onoga što radimo i u što vjerujemo je utemeljeno na osnovu dvije stvari – gdje i kada smo rođeni.
Novak i ja smo rođeni u istoj zgradi. Netko 17 godina prije, nije važno tko. I moj je, ljudina je i igra nestvarno dobar tenis.
I ni najmanje mi ne smeta što mi sat kasni i što navijam za bikove protiv toreadora.