Frustrirajuće je i depresivno biti navijač Hajduka. „Prvaci ili mrtvaci“ krilatica je kojom je Torcida često „prijetila“ igračima kroz godine degradiranja kulta i statusa nekada velikog (rezultatima) kluba. Utakmica protiv Rijeke još je jedan savršen prikaz današnjeg Hajduka. Nakon svega što smo vidjeli od prvenstva, a pogotovo Dinama, treba jasno reći da opravdanja više nema, sad il' nikad…

Neće ovaj tekst biti standardna analiza viđenog u nelošem Jadranskom derbiju, već prikaz pravog stanja Hajduka i njegove istinski poražavajuće polusezone. Vrijeme je da prestane priča o majstoru Gattusu koji je „podigao“ Hajduk te zamagljivanje pravog stanja i izvedbi ove momčadi. Bijeli jesu „na vrhu“ i ispred Dinama, ali stanje je pomalo alarmantno i pravo je vrijeme za konstruktivne kritike.

Derbi je u prvom poluvremenu ponudio iznenađujuće otvorenu igru s obje strane, a pozitivno i pomalo šokantno je što sam kod Hajduka vidio istinsku želju da od prve minute utakmicu zaista i pobijede. Pričalo se danima o tome da će Gattuso i Đalović „dogovoriti“ laganih 0:0 ako Dinamo dan prije ne dobije Lokomotivu. Očekivali smo mrtvu utakmicu, a na kraju smo mrtvilo i „dogovoren remi“ vidjeli tek nakon 47. minute i izjednačenja Rijeke.

Hajduk je napokon krenuo s dugo priželjkivanim sastavom i postavkom koju hajdučki puk zaziva već pola godine. Ako želiš napasti i pobijediti onda su Melnjak lijevo i Sigur desno jedino logično rješenje. Ironično je što ih je Gattuso prvi put upotrijebio kada je na to bio primoran zbog ozljede Ismaela Dialla. Diallo je defanzivno sjajan bek i logično ga je koristiti u utakmicama u kojima želiš imati dodatnu sigurnost natrag i u kojima nećeš isključivo loviti pobjedu, kao protiv Dinama.

Hajdukova igra je zabrinjavajuća

Problem kod Gattusa je što on očito ne vidi potrebu mijenjati sastav i ideju igre kada na drugim stranama stoje protivnici potpuno suprotnog kalibra i kvalitete. Nitko me ne može uvjeriti da je Diallo pravo rješenje kada se igra protiv Gorice, Šibenika i sličnih momčadi, isto kao što ljevak Hrgović ne može to odraditi dobro na desnoj strani kao Sigur ili već zaboravljeni i otpisani Moufi.

Obojica su trenera na teren poslali ono najbolje što imaju i bilo je tu nekoliko zanimljivih taktičkih ideja koje bi zaljubljenici u analizu mogli detaljnije secirati. Ono najbitnije je da je Rijeka pokušala koristiti svoja brza krila u eksploatiranju hajdukovih sporijeg veznog reda i sporog Melnjaka. Gattuso je koristio Sigura kao beka koji često ide u sredinu i sudjeluje u kreaciji napada, kao i u zaustavljanju bogate riječke sredine. Sigur je igrao takozvanu „Kimmich“ rolu pa je Hajduk na momente s 4-2-3-1 prelazio na klasičnih 3-5-2 s Kalikom i Livajom u presingu.

Za kraj same priče o utakmici, treba reći da je Hajduk oba gola Rijeci naivno poklonio, pogotovo prvi inzistiranjem na tome da Lučić mora igrati tako kako igra. Postalo je pomalo frustirajuće prihvaćati činjenicu da je sve ovo normalno i da je Hajduk jednostavno luzerski klub gubitničkog mentaliteta.

Rijeci svaka čast jer je uz sve probleme i limite koje ima u momčadi ponovno došla na puni Poljud i ponovno pokazala više od Hajduka. Više ako gledamo čiste prilike, nekoliko puta su iskoristili letargičnost i limitiranost Biuka i Durdova te su stvorili višak preko strana. Fruk je zapravo promašio dvije nevjerojatne šanse, dok Hajduk izuzev dva zabijena gola nije imao nikakvu ozbiljniju priliku za postići treći.

Gattuso je zamazao oči hajdučkom puku

Kada pogledamo stanje na ljestvici, jasno je da je Gattuso svojim izjavama i analizama uspio malo zamazati oči hajdučkom puku. Stalno se priča kako je Dinamo nikad jači i onda se Dinamovim kiksevima nekako „opere“ sramotan Hajdukov niz rezultata. Hajduk igra užasno ružno i loše, ali niti to nije primarni problem, već taj što ne pobjeđuju utakmice i što su na „vrhu“ isključivo jer je liga jako nekvalitetna te jer Dinamo igra povijesno loše.

Analizirajući same brojke, jasno je da je Hajduk osvojio samo 33 boda u odigranih 17 kola. To je u prosjeku manje od 2 boda po utakmici, što je ispod svake realne razine za potencijalnog prvaka. Jasno je da netko mora biti prvak i da Dinamo trenutno ne može pobijediti baš nikoga, ali za Hajduk ne smije biti opravdanje samo loš Dinamo. Bijeli su prošle sezone koja mora biti usporediva s ovom, nakon 17 kola imali čak 39 bodova, za velikih šest više nego što ih imaju sada.

Zabrinjava i uznemirava činjenica da je Hajduk u zadnjih šest utakmica osvojio samo šest bodova, a pobijedio je samo Dinamo. Nitko me ne može uvjeriti da je uz sve limite u vidu kvalitete momčadi Hajduka, zadnjih par kola nosilo povijesnu šansu da se ode na minimalno dvoznamenkastu prednost ispred najvećeg rivala. Dinamo nikada u povijesti nije u HNL-u imao niz od šest utakmica bez pobjede. U zadnjih osam utakmica u domaćoj ligi, Plavi su pobijedili samo slabašni Šibenik.

POVEZANO

ANKETA / Tko će više kiksati do kraja HNL sezone?

Nogomet

11:29 0

Nogomet

11:29 0

Nikada lošiji Dinamo

Koliko je Dinamo loš dovoljno govori činjenica da su zasada osvojili 26 bodova u 17 kola, sramotno i nedopustivo za momčad takvog budžeta i renomea. Koliko je to poražavajuće, dovoljno govori činjenica da su u onoj famoznoj sezoni 2004./2005. kada je Hajduk zadnji put postao prvak, a oni igrali „Ligu za bedaka“, osvojili 25 bodova nakon 17 kola te time upravo ispali u tu ligu za opstanak. Dinamo je povijesno loš i sramotan i to je jedino što trenutno „izvlači“ ovakav Hajduk.

Narativi se pišu sami od sebe, ali Hajduk protiv brojki i dojma jednostavno ne može. Gattusa “ne smiješ” kritizirati kada je čovjek „na vrhu“ ljestvice, ali moramo biti realni i reći kako je ovo što Hajduk prikazuje jednostavno nedovoljno i potpuno zabrinjavajuće. Legendarni Talijan definitivno je pokazao da zna igrati derbije i tu je skupio dovoljno bodova, ali i snažne simpatije pa je nekako uspio iskriviti realno stanje hajdukove nemoći. Hajduk je trenutno najbolja momčad u susretima četiri najskuplje momčadi lige, ali naslov se neće osvojiti ako se nastavi gubiti od Varaždina, Gorice i Istre…

Dinamo je skandalozno loš, ali nervira me činjenica što se zanemaruje da im nedostaju apsolutno svi najbolji igrači osim Baturine. Ok, jasno je da su svakakvi nogometni „stručnjaci“ na početku sezone govorili da bi Dinamo i s rezervnom momčadi osvojio HNL, ali sada je jasno da to ipak nije tako. Dinamu će se najbolji vratiti i prestat će igrati Ligu prvaka, a onda je samo pitanje vremena kada će krenuti u pobjednički niz, dok Hajduk takvih opravdanja jednostavno nema.

Prošle godine Hajduk je prvi dio sezone očito imao raspoloženiju momčad, Šarliju u formi te Žapera i Melnjaka prije ozljeda, ali sada su tu Rakitić i Biuk, dok je otišao samo Sahiti. Zaista je poražavajuće da se prošle godine onda osvojilo čak šest bodova više nego sada, uz čak i puno bolji dojam. Ipak, kako to obično biva, Dinamo je uvijek jedino mjerilo i nekako se čini da Hajduk može doći do ultimativnog cilja jedino ako to njegovi rivali dopuste. Poznata je krilatica i ona da ćemo „Biti prvaci ako nam dopuste“, ali u ovom kontekstu ne suci već samo očajni Dinamo…

Problem Stipe Biuka

Hajduk je momčad s toliko mana i limita, ali dojma sam da zaista ne moraju igrati loše i da je kadar ipak nešto bolji nego što to pokazuje travnjak, ali i broj bodova. Činjenica je da u modernom nogometu gotovo pa morate igrati s brzim krilnim igračima, a Hajduku su najveći problem baš te pozicije. Koliko god Dinamo bio loš, mislim da bi i njihovo najlošije krilo bilo Hajdukovo najbolje. Pjaca, Hoxha, Špikić, Cordoba, Mbuku, svi su oni trenutno bolji i ozbiljniji igrači od na papiru najboljeg Hajdukovog, Stipe Biuka.

POVEZANO

Gattuso: Ja sam odgovoran za pogrešku Lučića, a jednu stvar u Hrvatskoj ne mogu shvatiti

Nogomet

20:27 1

Nogomet

20:27 1

Durdov je budućnost i nitko nema pravo napisati ništa protiv njega, a o Dajakuu i Bambi kao ozbiljnim igračima očito ne možemo. Ostaje nam Stipe Biuk, na oko itekako talentiran i „fin“ igrač savršenog prvog dodira. Njegovo izbacivanje na desnu stranu i prvi trzaj tijela su vanserijski i tu nažalost sva priča o njemu staje. Teško je nekoga toliko krizirati, ali igrač je to koji je svojim izravnim i neizravnim potezima Hajduka koštao toliko i toliko bodova. Obrambeno je igrač manje i tu se preko njega nekad i primi gol, ali posebno frustrira napadački.

Kada vidite da je netko toliko talentiran, a da jednostavno uvijek donose krivu odluku i napravi najgore moguće, baš ga je jako teško braniti. On može stvoriti višak svojom brzinom, a onda nakon toga ne može apsolutno ništa. Donošenje odluka, završnica, zadnji pas i ubačaj, na Football Manageru bi mu sve te karakteristike bila na 0/20. Stipe Biuk je pravi prikaz svega onoga što je Hajduk ove sezone. Može, ali neće i ne zna. Osjećaj je takav da Dinamo izgubi idućih 10 utakmica, Hajduk bi izgubio devet i Rijeka bi uzela naslov…

Za kraj ovog teksta punog frustracija i propuštenih šansi, treba reći da je Hajduk i dalje sedam bodova ispred Dinama i da ne treba ići u nikakve teške depresije. Ali propustili su već toliko toga da je u glavi uvijek ona poznata „sad il’ nikada“. Gubitnički mentalitet je sad već iskrena realnost splitskog kluba, a 20 godina agonije definitivno će samo povećavati pritisak koji ovi igrači prošle sezone nisu uspjeli „preživjeti“.

„Prvaci ili mrtvaci“ je metafora za sve ono što navijači osjećaju kroz ovu sezonu, toliko je Dinamovih poklona, toliko je šansi da Hajduk jednostavno mora postati prvak i prekinuti dugogodišnje prokletstvo. Slijedi nam proljeće, a u meni je samo jedna misao. Bit ćemo prvaci ako nam dopuste. Ali ne suci već samo i isključivo Dinamo…