Piše Antonio Baković

Ovisnost je stanje u kojem bez nečega ne možemo normalno funkcionirati. U medicinskom smislu ovisnost se definira kao kronična (dugotrajna) i recidivirajuća (ponavljajuća) bolest. Ovisnost može biti psihička, fizička ili kombinacija ova dva vida. Temelji se na poticanju ili izazivanju povećanog ili smanjenog stupnja aktiviranosti središnjeg živčanog sustava.

Ova definicija s Wikipedije nije pretjerano komplicirana, a i nije nešto što većina nas ne bi znala objasniti na drugi način ili nekim svojim riječima, no bit će dobra za ovaj tekst i ovakva kakva je. I ne, ovo nije sat biologije ni kemije jer nećemo se baviti supstancama koje izazivaju ovisnost kod velikog dijela ovisnika, a to su naravno (ajmo, dignite ruke u zrak tko zna) – droga, alkohol, duhan, kocka… Mi ćemo se na ovom satu baviti ovisnošću koja pogađa puno manju populaciju i ovisnošću koju nećete naći u znanstvenim radovima. Ipak, to ne znači da je manje adiktivna iako možda nije toliko opasna. Nije tajna, vidjeli ste po naslovnoj fotografiji teksta, radi se o formuli 1.

“Pozdrav svima. Ja sam Antonio Baković i ja sam ovisnik o formuli 1.”

“Pozdrav, Antonio. Želiš li svoju priču podijeliti s nama?”, rekao bi voditelj ove zamišljene grupe ovisnika.

“Ne želim, ali moram”.

Uz drhtav glas i stidljiv početak te rečenice koje se slažu sporo, jer sjećanja naviru iz magle sad već davne prošlosti, sjetio bih se trenutka kada je sve počelo. Godina je 1994. i dotad sam nakupio već šest ljeta. Najveća briga u životu bila mi je kako napraviti neko sranje u stanu i za to pred roditeljima okriviti stariju sestru. Nisam baš bio uspješan u tome pa bih često završio u kazni. Disciplinske mjere mojih roditelja varirale su od pedagoških batina do meni najgore kazne – pojesti nedjeljni ručak koliko god da hrane dobijem u tanjur. Treba li reći da moju juhu nije trebalo soliti jer bih ju ja zalio suzama. I tako, sjedim tog 1. svibnja uz poluprazan tanjur uvijek iste, klasične domaće juhe dok čujem glasove frendova koji su već odavno pojeli igraju se na ulici. Taj zvuk miješa se s još jednim, zujećim, pomalo iritantnim na koji ne obraćam pozornost sve dok nije utihnuo. Na trenutak se dogodio zrakoprazni prostor u kojem bacam suzama zamagljen pogled prema ekranu malog TV-a i vidim šarene bolide koji dosta sporo kruže stazom. Nije djelovalo zanimljivo dok se moj otac, inače potpuni analfabet za sport, nije probudio iz polusna na dvosjedu te počeo negodovati i zabrinuto gledati što se događa u Imoli.

“Ovo neće priživit”, rekao je s doista ozbiljnim i zabrinutim izrazom lica. Kao da se radi o nekom njegovom poznaniku ili prijatelju.

“Tko? Šta?”, dosadno sam upitkivao onako kako to djeca rade. Odgovora nije bilo.

I dalje mi nije bilo jasno o čemu se radi, iako sam već vidio i usporenu snimku izlijetanja Ayrtona Senne i oblak prašine koji se nadvio nad Tamburello. TV-u se sa zanimanjem primaknula i majka, a kadar više nije prikazivao mjesto nesreće nego još zabrinutih lica u boksevima svih momčadi. Utrka je na kraju odrađena, The Next Big Thing je pobijedio, ali to nikoga nije zanimalo. Ni mene više nije zanimalo jer je ta nesreća iz meni tada nepoznatog razloga dovela do toga da su me roditelji pustili od stola i mogao sam otići van. No, čudan osjećaj je ostao, a ja sam i ne znajući zapravo primio prvi fiks.

Navukao sam se.

Ne znam je li to bilo istog dana navečer ili dan kasnije, ali u Dnevniku se naveliko pričalo o smrti Ayrtona Senne. Tada sam shvatio da je to “big deal”. Par dana nakon toga, kadrovi sa Senninog sprovoda u Sao Paulu, stotine tisuća ljudi i njegova žuto-zelena kaciga. Sve je djelovalo tako ogromno, veliko i važno da sam već na idućoj utrci bio prikovan za televizor i gledao bolide kako jure ulicama Monaca (staza uz koju kasnije vežem vjerojatno najluđi dokaz svoje ovisnosti, ali o tome u nastavku). Kao i na prošloj utrci pobijedio je Michael Schumacher. Od tog trenutka moj idol i najdraži sportaš za sva vremena.

Razvoj događaja na stazama nema smisla prepričavati jer tko god je došao do ovog dijela teksta zna da je te sezone Schumacher osvojio prvi od svojih sedam naslova. ‘Ajmo mi premotati vrijeme osam godina unaprijed. Godina je 2002., već sam dosta velik klinac u 8. razredu iako ne puno pametniji, ali formula mi je sada u malom prstu.

Recept je uvijek isti – svake nedjelje ustajanje, nekakav doručak, fejkanje pisanja zadaće iako se zapravo potajno lista ona mala F1 knjižica koju se moglo naći u Sportskim novostima na početku sezone. Tu su bile sve staze, kućice za upisivanje bodova i još ponekih statističkih podataka. Daleko je to od današnje analitike, ali imalo je neku svoju romantiku i težinu. Već oko 12 sati crvi vidljivo rade u guzici potaknuti mirisom one uvijek-iste-juhe s početka teksta. Ako je Marcel Proust imao svoj kolačić “madeleine”, ja sam imao svoju juhu. Ona je označavala da se start utrke bliži. Dnevnik je prošao. Još samo jebeni Plodovi zemlje koji se kod nas i danas MORAJU GLEDAT, i prebacujem se na utrku. A onda dva sata drogiranja i čiste ekstaze.

Evo primjera ovisnika iz te 2002. godine u kojoj je vožena jedna od najnezanimljivijih sezona formule 1 ikad. Pogotovo jer je bilo jasno od starta da Schumacheru nitko ne može gledati ni u leđa jer ga nitko ni ne vidi ispred sebe. Ali, meni nije bilo dosadno, a pogotovo ne kad se vozi Monaco jer to se gleda no matter what. Čak i ako taj dan imaš krizmu.

Moji vršnjaci koji su bili koliko-toliko normalni i nisu bili psihofizički ovisnici o bilo kakvoj supstanci u tim nježnim godinama, a ponajmanje o formuli, veselili su se krizmi tjednima unaprijed. Ok, veselili su se poklonima. Ja sam tih tjedana samo smišljao kako učiniti da to ne omete moje gledanje formule. Bilo je teško, ali uspio sam.

Krizma se odvijala u crkvi na vrhu moje ulice. Nova crkva, velika – onako moderne gradnje – betonsko-staklene koja se meni nimalo ne sviđa. Bila je još i nedovršena odnosno toliko nova da je ovo bila prva krizma u njoj. Naravno, obred i sve to skupa počelo je oko podne, a krizmanika je bilo iz dvije obližnje škole. To je jako puno krizmanika s kumovima. Svi mi stajali smo bliže oltaru, a kako je crkva bila velika i ostatak rodbine smio je ući na misu i tako iza naših leđa blokirati glavni izlaz. I jedini izlaz. Trajala je ta misa dugo, kao najveća pokora i jedina dobra stvar je što sam bio među prvima na radu jer – abecedni redoslijed, haha. Čim sam izgovorio ono što sam morao, okrenuo sam glavu prema kumu i samo mu dobacio.

“Vidimo se kod kuće”.

Na novom satu kojeg sam dobio od kuma za poklon pisalo je da do starta utrke ima još 7 minuta. Bilo je vrijeme za akciju.

Kum me zbunjeno gledao kako se na silu probijam prema izlazu, kroz napirlitanu i s previše parfema našpricanu rodbinu mojih vršnjaka. Bio sam vižljast u to vrijeme, a i laktovi su mi bili oštri. Prolazim jedan red (iako tu reda nije bilo), pa drugi… Vidi se svjetlost s glavnog ulaza. Četiri minute prije 14 sati izlazim na veliki još uvijek neasfaltirani parking ispred Crkve. Ispred mene je samo još moja ulica. Uska i ravna – kao atletska staza koja me zove da oborim rekord. Moja oprema su prve cipele (ono baš prave cipele za odijelo) u životu, “hlače na crtu”, košulja i kravata. Uz to nisam nikad bio posebno brz. Ali krenuo sam preko parkinga uz prokleti zvuk kuckanja peta na cipeli zbog kojeg su se svi osvrnuli prema meni. No, brzo sam s parkinga uletio u ulicu. U brišućem letu, praćen pogledima začuđenih susjeda, pretrčao sam tih 200-tinjak metara. Ulijećem u dvorište, ne pozdravljam 20-ak gostiju koji čekaju da krene fešta, upadam u hodnik, stari zauzeo prolaz jer taman reže janje. Guram ga i zadihan upadam u boravak. Palim TV, ali tim starim telkama je trebalo par sekundi od klika na “power” do pojave slike.

Nisam stigao. Taman su ulazili u drugi krug. Dakle, najzanimljiviji dio Monte Carla – start- sam propustio. No, svejedno sam ja to pažljivo gledao do kraja jer kad si ovisnik onda daj šta daš. Čak i ako nije “najčišće”. Utrka u kojoj je David Coulthard ušao prvi kroz cilj, a moj trk niz ulicu je ušao u legendu susjedstva.

I ima još takvih i sličnih anegdota. Ima ih svatko iz one skupine liječenih ovisnika s početka. I svačiji simptomi odgovaraju definiciji s Wikipedije. I svi smo nestrpljivi da sezona napokon krene.

Da zamiriše juha.