Bad Blue Boysi otkrivaju da se u plave salone želi ponovno uvući 'sumnjivo lice'.

Dolazim iz generacije kojoj se život nekako podijelio na dva dijela: prvi do rušenja Berlinskog zida i vrijeme nakon toga. Vidim se kao socarheološku iskopinu, koja je u formativnim godinama žudila za kapitalizmom, prezireći socijalizam. Dosta nam je bilo da po starke i Coca Colu u limenci moramo u Trst. I neću sada o onom što nam se dogodilo od devedesete do danas: ustaše, partizani, potpuno uništena industrija, ‘isušena’ poljoprivreda, nemilosrdna eksplatacija, nezaposlnost, prekobrojno iseljavanje, nepotizam, šovinizam, korupcija. Trajalo bi predugo i mislim da to više nikoga nije briga.  A, sve se zapravo počelo mijenjati 13. svibnja 1990. godine. 

Bobanov ‘high kick’ u prsa Jugoslavije te nedjelje u svibnju, bio je poruka da ovaj narod višene želi živjeti ‘pod čizom’ i ‘u lancima’, a Dinamov navijač, koji je među prvima uzeo pušku, samo je želio pokazati što mu je to malo ‘d’ značilo svih tih 45 godina koliko je tog svibnja napunio klub iz Maksimirske 128. U partizanskim godinama, taj je klub zapravio bio ‘baterija na šljemu’, uz njegove se pobjede po zagrebačkim špelunkama pjevalo “Oj Hrvatska mati” i “Vila Velebita”. Navijači su se mlatili s delijama i grobarima, koje je milicija uglavnom štitila, a Dinamove navijače pak tukla kao šugave pse. Bio je to klub koji je osvojio jedini europski trofej, koji je tri kola prije kraja imao pet bodova prednosti (bodovalo se dva boda za pobjedu), pa je izgubio od Zvezde i ispustio prednost, koji je 24 godine čekao na naslov prvaka, koji je imao 40 tisuća članova…  

29 godina od nikad odigrane prvenstvene utakmice Dinama i Crvene zvezde ⚽️ 13.5.1990. – 13.5.2019. #DZG #zagreb #hrvatska pic.twitter.com/JIdu3hgUjK

— GNK Dinamo (@gnkdinamo) May 13, 2019

Danas je točno 29 godina od spomenutog i opjevanog 13. svibnja,  nakon svih trauma i tragedija koje nam je donio rat, u devedesetim godinama prošlog stoljeća doktor Franjo Tuđman najprije je otvorio vrata Miroslavu Ćiri Blaževiću, privjesku na svom ključu i Zdravku Mamiću da vode sveti klub. I tu je bilo skandala, predsjednici su bježali preko ograda, a Franjo je sve to tolerirao dok mu nije prekipjelo. Klub iz Maksimirske 128 preko HNS-a režirao je prvenstva, pod Canjuginim ravnanjem s asistentima Novoselom, Laljkom, Vrbanovićem nestajalo je novca od zvučnih transfera, a najsporniji je bio onaj Marka Viduke u Celtic. Zbog drame oko tog transfera Viduka je želio završiti karijeru.

Prvi je predsjednik hrvatsku policiju okrenuo na dečke koji su branili ovu zemlju, ali priznavali samo ime Dinamo. No, prvi predsjednik definitivno je prekoračio svoje ovlasti kada je hrvatsku policiju okrenuo na Dinamove navijače. Na one iste dečke koji su bili na prvim crtama od Vukovara do Dubrovnika i imali samo veliku sreću, za razliku od mnogih drugih na koje nas podsjeća spomeniku podnožju zapadne tribine, da se vrate na sjever.

Novi milienij obilježio je Zdravko Mamić, i to već u prvim danima 2000. godine kada je na Valentinovo zajedno s još nekoliko ljudi vratio ‘sveto ime’. U godinama koje su slijedile Zdravko Mamić je vladao Dinamom, koji je u jednom dijelu pretvorio u Mamić United. Dominirao je u HNL-u, ali kroz sustav moći vladao je i Hrvatskim nogometnim savezom, a zajedno su i Hajduk učinili nebitnim faktorom. Podignuto je nekoliko optužnica, Mamić je pobjegao od hrvatskog pravosuđa i trenutno je sve u Maksimiru ‘zamrznuto’. Posljednje informacije, a na njih su prvi ukazali Bad Blue Boysi otkrivaju da se u plave salone želi ponovno uvući ‘sumnjivo lice’. 

Dinamo čine ljudi, a oni koji su ga vodili u ova tri desetljeća su pretvorili u sve ono protiv čega su BBB ustali tog 13. svibnja. I zato 29 godina kasnije imam jednu želju: vratite nam Dinamo! Onaj šarmantni, pošteni, narodski.