Možda sam bio preblizu slici koju sam gledao, pa nisam vidio sve detalje. Možda ih niti nisam htio vidjeti, a možda je i bolje da ih ne vidim. Na žalost, ili na sreću, udaljio sam se dovoljno daleko. Teško se riješiti starih navika.

Ne pušim, pa ne znam kako je to, ali nekako ipak mislim da bih se lakše ostavio cigarete nego “listanja” novina putem interneta. Na žalost, jednako je to štetno kao i taj smrdljivi dim koji ti razara pluća i uzrokuje rak. Možda čak i gore, jer čitanje vijesti iz “domaje” razara psihu i poput te odvratne troslovne riječi, ubija čovjeka polako. No, od nečega se mora umrijeti. “Pucajte u prsa, kukavice!”, da parafraziram Radu Končara.

Naravno, najprije čitam sve vezano za sport, a otvoriti bilo koje hrvatske novine i ne naći nešto o Dinamu ili Hrvatskom nogometnom savezu je kao da otvorite hladnjak i ne naiđete na salamu koja se davno trebala naći u kanti za smeće. Jedina je razlika što salama o kojoj govorimo i dalje trune u tom hladnjaku. Dinamo je ove sezone ostvario jedan od najvećih rezultata u svojoj povijesti, ali i dalje ga vodi vlada u izbjeglištvu. Mirko Barišić je predsjednik kluba, ali, kako čitam, i on bi se mogao uskoro pridružiti premijeru u Međugorju. Možda uskoro tamo ode i Vlatka Peras. Kao da već nije dovoljno smiješno što je Zdravkova tajnica uopće i postala predsjednicom Uprave kluba. Ako to nije dovoljno apsurdno, onda je definitivno redikulozna činjenica da niti jedan hrvatski tkz. ugledniji medij nije uopće prokomentirao taj mali korak za čovječanstvo i veliki za drugaricu sekretaricu. Ali, ne smijem biti zločest, nije gospođa Peras ništa kriva, štoviše koliko je se sjećam bila je vrlo savjesna i marljiva u svom poslu. Krivi su ljudi koji su perfidno smislili taj plan. Ništa se nije promijenilo u njezinu poslu i dnevnim zadacima, i dalje se brine samo o tome da se uredno provedu šefove odluke. To me podsjeća na utakmice na kojima je treneru zabranjeno vođenje momčadi, pa je on negdje u svečanoj loži, a pomoćnik vodi momčad sa slušalicom u uhu. Da ne bi bilo zabune, Vlatka je ta sa slušalicom.

Situacija nije ništa bolja niti zapadnije niz Vukovarsku. Iako smo uzeli srebro na Svjetskom prvenstvu, Hrvatski nogometni savez i dalje je isti kakav je bio i prije prošloga ljeta. Na žalost ništa se nije promijenilo. I dalje mi bivše kolege iz “Šukerova doma za nezbrinutu djecu” (za njihovo dobro bolje da ih ne imenujem) govore da je sve dobro dok predsjednik nije tamo. Čim se Davor Šuker pojavi na radnom mjestu (što na njihovu sreću nije često) atmosfera se odmah promijeni i ništa više nije kao prije. No, niti to ne bi bilo bitno da sve funkcionira i da hrvatski nogomet, osim reprezentacije, nije i dalje kaljuža u kojoj se bogate razni prijatelji i rođaci. Na žalost, reprezentacija je paravan iza kojega se obavlja prljava rabota. Lijep, šaren i blistav, ali i dalje samo paravan i ništa više.

Ali, u balkanskom blatu nije bitno tko je što napravio, već tko nije što napravio. Kako to obično kažemo, bitno je da susjedu crkne krava. I u tom duhu, ako je kod nas kaljuža, sretniji smo kad preko plota ugledamo još veće rasulo. Iako ne zna puno toga i nema bogzna kakve manire, mi za predsjednika Saveza imamo barem proslavljenog igrača, i to mu nitko ne može oduzeti. U Srbiji je predsjednik Fudbalskog saveza prijatelj predsjednika države i to mu je jedina i najvažnija kvalifikacija da bude i čelni čovjek krovnog fudbalskog tijela. U nizu “briljantnih” poteza Srpskog saveza ističe se odluka da ne dozvole Luki Milivojeviću nastupati za reprezentaciju. Smiješni izgovori za njegovo tjeranje iz momčadi nisu više niti štivo za malu djecu. Ako mogu biti toliko neskroman i uvući se u ulogu njegova savjetnika rekao bih Slaviši Kokezi da poništi nevjerojatno glupu odluku njegova selektora i vrati Luku u momčad. Iako je to Kokezina, a ne Krstajićeva odluka, neka je takvom prezentira i spasi obraz, te vjerojatno i puno više od obraza. On bi pokupio “PR” bodove, a takva bi odluka definitivno donijela puno dobroga srpskom nogometu. No, tko sam ja da bilo koga bilo što savjetujem, ionako me nitko neće poslušati. Posebno ne u našem balkanskom loncu, u kojem je sve logično nelogično i obratno.

Kako bilo, vraćam se na početak priče. Teško se riješiti starih navika, ali definitivno ću pokušati. Prestajem od ponedjeljka.