Nisu atraktivni, niti previše zanimljivi, oni su Memphis Grizzlies.

Memphis Grizzliesi to su postali 2001. godine kada su napustili Vancouver nakon šest godina od osnutka momčadi. Ako ste pomislili ‘kako to da su se samo tako preselili’, posebno nakon svega što smo gledali u posljednjih deset godina kod situacija sa Seattle Sonicsima, zatim Sacramento Kingsima te Milwaukee Bucksima. Sonicsi su napustili Seattle, ali nakon njih liga je pronašla načina kako zadržati Kingse i Buckse u svojim gradovima. To nije bio slučaj s Vancouverom. A nikoga nije bilo niti briga.

Kanada je sredinom 1990-ih dobila dvije franšize, to je bio pokušaj Davida Sterna, tadašnjeg Povjerenika lige za ekspanzijom u drugu državu, a sjeverni susjedi bili su najbolja opcija. Ipak, Vancouver Grizzliesi igrali su u ostarjeloj General Motors Areni koja nije donosila prihode vlasniku kluba, velikoj kanadskoj korporaciji Orca Sports koja je u vlasništvu imala i hokejašku momčad Vancouver Canucks, daleko popularniju od Grizzliesa. Vancouver nikada nije zavolio košarku i Grizzliji su vlasnicima nudili samo glavobolju. Konačno, franšiza je prodana 2000. godine Michaelu Heisleyju koji je obećao zadržati klub u Vancouveru, međutim samo godinu dana kasnije klub je preselio u Memphis.

U prvoj sezoni kao članu američke divizije NBA lige, Grizzliesi su u razmjeni s Atlanta Hawksima doveli Pau Gasola koji je svoju uvodnu sezonu završio kao novak godine. Gasolovi Grizzliesi nisu vidjeli playoff prve tri godine od njegova dolaska, no nakon toga četiri sezone zaredom igrali su doigravanje, ali svaki put poraženi su prvom kolu. Tih godina klub je vodio legendarni Jerry West koji je nekada žario i palio NBA parketima u dresu LA Lakersa kojima je zauvijek ostao privržen. To je postalo nikada evidentnije 2008. godine kada je odradio jedan trade koji je do današnjeg dana ostao među najkontroverznijim u povijesti lige. Najboljeg igrača Pau Gasola poslao je u Lakerse za, kako bi neki rekli, ‘vreću krumpira i pola kile salame’. U tom smislu obuhvaćeni su Kwame Brown, Javaris Crittenton, Aaron McKie i prava na mladog Gasola, Marca koji tada još nije niti zaigrao među NBA profesionalcima. Gasol je kasnije s Lakersima osvojio dva naslova prvaka, a povijest će pokazati kako je West nesvjesno zapravo započeo tzv. Grit n’Grin eru košarke u Memphisu.

‘Grindanjem’ do pobjede mogao bi biti slogan momčad Memphisa od 2010. godine pa narednih šest sezona. Marc Gasol je bio središte tog sustava, a uz njega tu su bili veterani Zach Randolph, Tony Allen i Mike Conley te mnogi drugi komplimentarni dijelovi sustava. Grizzliesi su igrali košarku koja nije bila lijepa ljudskom oku, a bazirana je na čvrstoj obrani, visokom pritisku na loptu, bili su momčad s najviše osvojenih lopti u sezoni 2010/11. Istovremeno, za razliku od današnje NBA lige gdje se ekipe natječu koja će ispaliti više trica, tadašnji Grizzliesi bili su momčad koja je dominirala u reketu igrajući old school košarku. Takav sustav igre odveo ih je do prve playoff pobjede u klupskoj povijesti, a istovremeno su postali tek četvrta momčad u povijesti lige koja je kao osmi nositelj svladala prvog, to su tada bili San Antonio Spursi, Memphis je slavio s 4-2 u seriji. Tu sezonu su završili u konferencijskom polufinalu kada ih je nakon sedam utakmica svladala Oklahoma koju su predvodili Kevin Durant i Russell Westbrook.

Osamnaest mjeseci kasnije momčad je dobila novog vlasnika, to je bio tada jedan od najmlađih milijardera na svijetu Robert Pera. Okosnica momčadi ostala je ista, a klub je najveći uspjeh u povijesti ostvario u sezoni 2012/13. Grizzliesi su sezonu završili s najboljim omjerom u klupskoj povijesti (56-26) što im je donijelo poziciju petog nositelja na Zapadu, a godinu su završili u konferencijskom finalu kada su poraženi od Spursa. Na individualnom planu, Marc Gasol je proglašen najboljim obrambenim igračem sezone.

Grizzliesi su nastavili svoja playoff putovanja u narednim sezonama, međutim pojavom Golden State Warriorsa i njihove igre s neviđenim napadačkim potencijalom, Grit n’Grind era polako je odlazila u povijest, a ona je i službeno okončana kada je klub napustio Zach Randolph u ljeto 2017. godine.

Gledajući unazad, Marc Gasol i Mike Conley bili su (još uvijek jesu) najbolji igrači momčadi u tim godinama, no navijači Grizzliesa nikada neće zaboraviti dvojac koji nije bio toliko talentiran, ali je na terenu ostavio dušu. To su bili Tony Allen i Zach Randolph. Jedan je svaki dotadašnji ugovor u ligi zaradio svojom obranom, napadački nije bio talentiran, ali defanzivno teško da je postojao kvalitetniji igrač.

“Tony Allen je poput divljeg vuka u šumi. Kada ugleda metu nema ničega što će ga zaustaviti u njegovom pohodu. On jednostavno grize dok žrtva ne izgubi volju za životom“, jednom prilikom Allena je opisao bivši trener Grizzliesa, Mike Fratello.

Zach Randolph, s druge strane, stigao je u Memphis 2009. godine kao prilično kontroverzan lik. Vrijeme u Portlandu (šest godina), New Yorku i LA Clippersima proveo je pod stalnim povećalom. Pratili su ga skandali, sukobi s navijačima i suigračima, a bio je lik koji je zbog svoje konstitucije ostao strah i trepet za čitavu ligu. Nije bilo igrača koji se Z-Bou želio zamjeriti. Ipak, dolaskom u Memphis nešto se promijenilo. Više nije bilo skandala, s godinama je postao kućni prijatelj s Marcom Gasolom, a igrački je postao jedan od najboljih krilnih centara u ligi. Stoga ne čudi kako je vlasnik kluba Robert Pera najavio kako će nakon službenog umirovljenja, klub umiroviti njegov dres. Randolph je ostao živjeti u Memphisu i nakon prelaska u Sacramento gdje ove sezone uopće ne igra zbog promjene smjera momčadi, a očekuje se kako će okončati karijeru koncem sezone.

Ako ćemo biti iskreni, bez Allena i Randolpha, Grizzliesi ne bi vidjeli konferencijsko finale. Jedna čitava generacija navijača u Memphisu stasala je uz Grit n’Grind momčad koju ostatak lige nije obožavao jer nikome nisu dopuštali prekomjerno šutiranje trica ili lakoću zabijanja, bili su, ako ćemo raditi usporedbu, druga verzija San Antonio Spursa, samo manje ofenzivno talentirana.

Iako su navedeni igrači bili zvijezde ‘grintajuće’ košarke, nikako ne treba zaboraviti još neke likove u toj priči tokom godina. Rudy Gay, Quincy Pondexter, Tayshaun Prince, a s nešto manjim ulogama Shane Battier, Jeff Green i Darrell Arthur.

Svaka škola košarke morala bi svojim učenicima prikazati film o Grit n’Grind generaciji Memphis Grizzliesa koja nikada nije osvojila naslov prvaka, no pokazali su kako ne morate biti ‘najbolji ili najljepši’ da bi bili uspješni.