NBA sezona stara je dva mjeseca, a već sada kristalno je jasno kako naši mladi aduti nisu ispunili potencijal.

Hrvatska u ovom trenutku može se ponositi sa šestoricom NBA igrača, međutim samo dvojica ostaju relevantni igrači u najjačoj svjetskoj ligi. Mario Hezonja, Dragan Bender, Ante Žižić i Ivica Zubac nalaze se na svojevrsnom raskrižju mladih karijera, ostanak u NBA ili povratak u Europu. Zbog boljitka hrvatske košarke nadajmo se kako će na ljeto odlučiti o ovom potonjem.

Hrvatska košarka dotaknula je samo dno novim neuspjehom, lošim rezultatima u kvalifikacijama za SP u Kini reprezentacija neće vidjeti relevantno natjecanje barem do 2021. godine kada će se održati Eurobasket. No, ono što je još više zabrinulo svakog poklonika košarke u ovoj zemlji jest tužna činjenica o nedostatku dovoljno kvalitetnog kadra igrača koji su bazirani u Europi. Hrvatska trenutno ima samo dva igrača u Euroligi, Krunoslav Simon član je Anadolu Efesa, dok je Ante Tomić u Barceloni. Zapravo je samo Simon reprezentativac obzirom da Tomića već dugo nismo gledali u hrvatskom dresu. Leona Radoševića nećemo uključiti u zbroj obzirom da se odrekao Hrvatske u korist Njemačke. Možda zvuči pregrubo, ali rezultati ne lažu. Prosječnost je postala sastavni dio hrvatske košarke.

Netko će reći ‘to su gluposti, pa mlada reprezentacija je zlatna‘. Istina, ali opet jedna vrlo varljiva. Mlade hrvatske selekcije, u odnosu na seniorsku vrstu, proteklih dvadeset godina osvajale su medalje, i to popriličan broj, međutim što od njihovih rezultata imamo kada je riječ o košarci za ‘odrasle’? Apsolutno ništa. Jedno četvrto mjesto s Eurobasketa u Sloveniji. Aco Petrović je bio blizu 2016. godine kada je odveo reprezentaciju na Olimpijske igre u Rio, priznajem, do tih trenutaka dugo vremena nisam osjetio veće uzbuđenje kad je hrvatska košarka u pitanju. Bio je gušt gledati Darija Šarića i Bojana Bogdanovića kako vode reprezentaciju ‘otpisanih’ sve do Brazila, mimo svih očekivanja. Tada smo pomislili kako se stvari napokon preokreću, pored Bojana i Darija napokon imamo reprezentaciju koja ima vođu, igrače koji će potegnuti kada treba. Nažalost, to je bila još jedna iluzija.

Bogdanović i Šarić, zajedno sa Zupcem i Žižićem izgubili su ključne utakmice protiv Litve i Poljske i šansa da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo otišla je u nepovrat. Današanja realnost hrvatske košarke jest bitka s ekipama kao što su Nizozemska, Mađarska, Poljska.

Kako hrvatska reprezentativna košarka propada s B, C ili D sastavom, istovjetno se događa s našim mladim igračima ‘preko bare’.

MARIO HEZONJA – samopouzdanja na pretek, ali ‘luda glava’ najveći je problem

‘Super Mario’ kako su mu tepali u Orlandu kada je dolazio iz Barcelone, atletski je najnadareniji hrvatski igrač, međutim kako bi se uspjelo na najvišoj razini potrebno je imati i ‘m..a’. Ironija jest kako je upravo s takvim imidžom stigao u Orlando, neustrašiv strijelac, zakucavač, čovjek koji je kao stvoren za košarku brze tranzicije s nepreglednim nizom atrakcija u repertoaru. Sjećam se tog dana kada je u sitnim noćnim satima biran kao peti izbor drafta 2015. Iz samog Amway Centra, doma Magica, lokalni radio komentatori nazvali su Hezonju u Barcelonu i dopustili mu da se telefonski predstavi navijačima Orlanda.

Međutim, ono što smo vidjeli od Dubrovčanina, osim ponekog lijepog zakucavanja, jest pojam nekonstantnosti. Jednog dana će pogoditi pet trica, iduća tri tjedna dvije iz dvadeset i pet pokušaja. Nije niti čudo kako mu minutaža u New Yorku varira iako već tri tjedna svaku utakmicu započinje u početnoj petorci. Nažalost, razlog tome nije u kvaliteti nastupa već je više usmjereno na određene taktičke rotacije trenera Davida Fizdalea. Mario ove sezone prosječno postiže 7.6 poena u 18 minuta igre, ali posebno je alarmantan šut za tricu od svega 28 posto. U današnje vrijeme takvo nešto ne prolazi, postoji čak velik broj centara koji bolje šutiraju. Mario je proteklog ljeta potpisao jednogodišnji ugovor vrijedan 6.5 milijuna dolara, ugovor kakav ne može niti sanjati u Europi. Obzirom kako će naredne tri godine kolektivni ugovor omogućiti i veću potrošnju klubova na plaće, ne bi bilo šokantno kada bi Hezonja i dalje odlično zarađivao u NBA, a tu smatramo iznose od 3-4 milijuna dolara po sezoni što bi predstavljalo low level investiciju kluba koji želi riskirati.

Pitanje jest, što je Hezonjin prioritet? Životariti u NBA ligi uz odličnu plaću i slabu minutažu ili prihvatiti činjenicu kako se nije razvio na pravi način, vratiti u Europu na godinu, dvije ili tri i ponovno kasnije pokušati u najjačoj ligi svijeta. U veljači će napuniti 24 godine, svakako je još dovoljno mlad da se odluči za takav korak.

DRAGAN BENDER – dočekali ga kao novog Shawna Mariona, odlazi kao ‘euro bust‘

Možda i hrvatski igrač s najvećim potencijalom, Dragan Bender je i najveće razočaranje. Kombinacija neiskustva, preranog odlaska u NBA i nekompetentnog osoblja u klubu uzrokovala su jednu lošu okolnost za 21-godišnjeg mladića. U dvije i pol godine koliko je proveo u Phoenixu teško da se može reći kako je značajnije napredovao. Isto tako, ne može se reći da nije dobio priliku. Lani je odigrao sve 82 utakmice (37 u početnoj petorci) s prosjekom od 25 minuta, a ostvario je statistiku: 6.5 poena, 4.4 skoka po utakmici. Mizerno. Još k tome igrao je u momčadi koja nije imala ambiciju ganjati playoff.

S druge strane, način kako Phoenix igra posljednjih godina zapravo najbolje oslikava sliku zašto i devetu godinu zaredom neće igrati doigravanje. Previše šutiranja trica, obrana nije ni u drugom, već trećem planu, nekakav smiješan pokušaj kako bi mogli postati novi Golden State Warriorsi. Kada najbolji igrač momčadi Devin Booker ima carte blanche ispriku za lijenost u obrani kako se onda može očekivati da najmlađi igrač u momčadi što je Bender svojedobno i bio, neće slijediti primjer. Benderova polivalentnost, mogućnost igranja četiri pozicije, bila je njegova najveća snaga, no kako nije ništa napredovao u Sunsima su ga se odlučili riješiti tako da će biti slobodan igrač na ljeto (osim ako ga ne transferiraju prije toga).

Bender je mlad, njemu bi povratak u Europu vjerojatno i najviše odgovarao, i stavio bih ruku u vatru da bi se jednog dana vratio u NBA kao kompletan igrač, no ostaje vidjeti kako sam mladić iz Čapljine razmišlja. Postoji zasigurno mogućnost kako će neki od kvalitetnijih NBA klubova prepoznati potencijal i uz vjeru u svoje trenere pokušati kapitalizirati taj talent.

ANTE ŽIŽIĆ – old school centar koji će teško napraviti relevantnu NBA karijeru

Žižićev ugovor je osiguran zaključno sa sezonom 2019/2020. pa još uvijek nije prisiljen razmišljati o povratku u Europu. Međutim, usporedno s prošlom sezonom kada je u Cavsima igrao LeBron James, Žižić ove godine, kada Cleveland nema niti približno jednake ambicije, igra tek 2.2 minute više.

Ukoliko se ne dogodi nešto zaista neočekivano, teško je vidjeti kakvu bi Žižić mogao imati budućnost u NBA ligi. Posebno iz razloga što je njegov stil košarke pomalo i zastario u današnjem NBA kada se traže centri brze tranzicije i mogućnosti da konstantno pogađaju tricu. Isto tako, gledajući Žižića u nekoliko utakmica, vidljivo jest kako je košarka u najjačoj ligi svijeta za njega jednostavno prebrza.

Naravno, ništa od toga ne znači da Ante neće napraviti karijeru, jednostavno ostavljen jest dojam kako je Europa njegova budućnost.

IVICA ZUBAC – od Zublocke do crtice na statističkom listiću

Od naših visokih igrača Zubac je bez previše sumnje najviše napredovao. Nažalost, i kod njega je problem sličan onom kao kod Žižića. Nedostatak vanjskog šuta, prečesto usporeno djeluje u obrani, a to se ne oprašta. Kako Lakersi na njega više ne računaju vidljivo je i dovođenjem 36-godišnjeg Tysona Chandlera, a čak i rookie Moritz Wagner sve više igra nauštrb mladog hrvatskog centra. Zubac je u svojoj prvoj sezoni oduševio, posebno u Ljetnoj ligi kada je zbog sjajnih blokada zaradio nadimak Zublocka. Fanovi Lakersa vidjeli su ga kao sastavnog člana budućih momčadi kluba. No, od te prve sezone kada je prosječno igrao 16 minuta uz 7.5 poena i 4.2 skoka po susretu, Zubac je drastično pao, kako u minutaži tako i statistički. Lani je igrao samo devet prosječnih minuta upisavši 3.7 poena po susretu i 2.9 skokova, a ove sezone teško da može biti lošiji, igra tek sedam minuta, a postiže 1.8 poena i tri skoka u prosjeku.

Slično kao sa Žižićem, ukoliko se ne dogodi nekakav senzacionalan napredak i Zubac odjednom postane fantastičan tricaš, njegova budućnost je Europa. Nadajmo se samo kako neće čekati predugo s povratkom jer lekcija mora biti Bruno Šundov koji je u NBA ligi proveo čak devet godina bez relevantnog učinka i još važnije napretka, a kasnije nije mogao pronaći pravi angažman u Europi. Naravno, ništa protiv Šundova koji je u karijeri prošao nevjerojatnih trideset klubova, no vjerujem da bi i on sam poželio dugotrajniju karijeru u jednom od poznatijih europskih klubova. Zubac će predstojećeg ljeta biti slobodan igrač, boljeg trenutka od povratka u Europu neće imati.

NBA liga nudi rijetko viđen luksuz u svijetu sporta, letovi privatnim avionima, hoteli s pet zvijezdica, praktički neograničene mogućnosti rada s privatnim trenerima, uvjeti kakve Europa ne može ponuditi. Međutim, ponekad je potrebno, radi boljitka karijere napraviti korak unazad kako bi igrač u budućnosti bio spreman za novi korak naprijed.