Povodom umirovljenja najvećeg letača koji je lebdio NBA svemirom, prisjećamo se teksta Saše Živka posvećenom Vinceu Carteru...

U drugoj polovici 1990-ih godina, bilo je to vrijeme kada je internet bio u začecima, kada niste imali ono što danas imate kad je riječ o televiziji, vrijeme kada ste, ukoliko ste to željeli, morali se zaista potruditi ne bi li ulovili poneku snimku vašeg omiljenog sportaša ili momčadi.

Bio sam jedan od sretnika koji je u to vrijeme dobio prvi satelitski tanjur, naravno analogni koji je bio limitiran u onome što ste preko njega mogli gledati. Uglavnom, to su bili besplatni kanali koji su se emitirali za europsko tržište. Vjerovali ili ne, baza mi je bio CNN, odnosno emisija World Sport uz koju sam praktički sportski odrastao, pogotovo kad je riječ o NBA košarci. Ta polusatna emisija bila mi je sve, usporedio bih je s Radio Cibonom s kojom sam počinjao praktički svaki dan, NBA i Cibona, to je bio moj život.

Svaki dan, pa i u reprizama potajno sam se nadao da ću vidjeti koji highlight Tonija Kukoča koji je u to vrijeme proživljavao najljepše trenutke karijere igrajući uz Michaela Jordana i Scottieja Pippena u Chicago Bullsima. Očekivano, Bullsi su bili itekako popularni među domaćim NBA fanovima. No, u ljeto 1998. godine dogodilo se nešto što će me konačno pogurati “ulijevo”, naime draftiran je Vince Carter.

Obzirom na sve ranije opisane limite oko praćenja sporta, nisam bio pretjerano upoznat s Carterom, znao sam samo da je došao sa sveučilišta North Carolina koje je proslavio Michael Jordan. Carter je bio peti pick drafta, prije njega izabran je suigrač s NC-a, Antwan Jamison. Interesantno, upravo je Jamison bio dominantnija figura u sveučilišnoj košarci, prvenstveno zbog sustava igre koji je u mnogočemu limitirao igrača Carterovih karakteristika. No, ulazak u NBA ligu promijenio je njihove uloge. Cartera je originalno birao Golden State, a Jamisona Toronto, no Warriorsi su željeli baš Jamisona pa su dvije, tada vrlo loše momčadi zamijenile pickove.

Nitko nije mogao niti sanjati kakav su poklon Warriorsi upravo podarili Raptorsima. Iako je Toronto i u svojoj četvrtoj sezoni otkada su formirani 1995. godine bio loš, ljudi su punili dvorane kako bi gledali Cartera. Spektakularna zakucavanja, pobjednički koševi u posljednjim sekundama, atrakcije kakve smo mogli vidjeti samo kod Jordana. Carter je letio kao rijetko tko prije njega. Iako su Raptorsi bili loši, Vince je u prvoj sezoni prosječno postizao 18 poena što mu je donijelo nagradu za novaka godine. Na neki način možemo reći da je Carter svojom pojavom spasio tu NBA sezonu koja je započela tek u siječnju 1999. zbog lockouta. NBA liga i njeni igrači bili su žestoko kritizirani u medijima kao i među navijačima zbog pohlepe, trebalo je šest mjeseci da bi konačno došlo do dogovora. Ipak, čim je sezona počela Carter je krenuo sa svojim “ludostima” i nitko više nije pričao od preplaćenim zvijezdama. Vince je bio senzacija.

Možemo reći kako je došao daleko od svojih mlađih dana kada je odrastao u Daytona Beachu na Floridi. Već s dvije godine prvi put se upoznao s košarkaškom loptom. Kao školarac idolizirao je Juliusa Erwinga, u svoje vrijeme jednog od najslavnijih letača među NBA zvijezdama, Vincea je fasciniralo kako Doctor J posjeduje sposobnost zadržati se u zraku dulje od ostalih.

“Kada se vinuo zrakom, izgledao je poput ptice, kao da nikada neće sletjeti, da bi iznenada sručio se prema košu i snažno zakucao, ostavio me bez daha,” jednom je prilikom pričao Carter.

Vince je kao klinac pokušavao emulirati Doctora Juliusa, uvijek je tražio savršenu kontrolu tijela, čak i u mladim godinama, nakon niza ludosti koje je izvodio na terenu, prijatelji su mu nadjenuli nadimak NLO iliti Neidentificirani Leteći Objekt.

U drugoj sezoni je u pravom sportskom smislu eksplodirao, prosjek poena skočio je na gotovo 26, a Raptorsi su dogurali do svog prvog plasmana u doigravanje. Godinu dana kasnije ostvarili su i prvu pobjedu u jednoj playoff seriji, tada je Carter postizao 27 poena po utakmici, bio je jedna od najvećih NBA zvijezda, a koliko je fanova dobio po cijelom svijetu vidjelo se i u njegovom prvom izboru na All Star utakmicu.

U tim godinama, toliko je bilo sjajnih zakucavanja, teško je uopće sjetiti se najboljeg, iako meni osobno zauvijek je ostao u pamćenju skok preko Dikembea Mutomba, tada zastrašujućeg blokera Atlanta Hawksa, poznati prst kojim se rugao svakome koga je blokirao. Vince nije bio jedan od njih.

Prema mom skromnom mišljenju, najbolje natjecanje u zakucavanjima bilo je ono godine 2000. Otprilike dva mjeseca ranije, čovječanstvo je odahnulo obzirom da svijet nije eksplodirao uslijed Y2K virusa, ali prava eksplozija dogodila se u Oaklandu gdje se održala All Star utakmica. Bilo je to vrijeme kada pametni telefoni nisu postojali, a Shaq je sve snimao golemom kamerom, bilo je to vrijeme kada je Larry Hughes još uvijek bio relevantan, Stevie The Franchise Francis nije niti sanjao da će ubrzo zaigrati s Yao Mingom, a Jason Kidd je nosio puno preveliko odijelo. Bilo je to vrijeme kada je svijet, na pravi način, upoznao Vinsanity. Već prvo zakucavanje, pirueta nakon okreta od 360 stupnjeva, činilo se kako će se u zraku vrtjeti još dva puta, pa iduće kroz noge nakon podbacivanja Tracyja McGradyja, zatim je ugurao pola ruke kroz obruč (nakon čega je Shaq isključio svoju veliku kameru i zbunjeno gledao što se događa). Jedno za drugim, podizalo je navijače na noge. Ne znam mogu li se sjetiti jednog natjecanja u zakucavanjima gdje su svi navijači, igrači uz teren, fotoreporteri, ma i sam Povjerenik lige, s neviđenim iščekivanjem gledali što je iduće na repertoaru jednog zakucavača. Vince Carter je u tome uspio.

Carter će sam reći da mu je najdraže zakucavanje ono preko Alonza Mourninga: “Nakon tog zakucavanja, Alonzo nije sa mnom razgovarao sedam godina“.

Obzirom na zdravstvenu situaciju u svijetu i činjenicu da njegov današnji klub Atlanta Hawksi neće igrati u nastavku sezone na Floridi, Vince Carter je objavio kraj karijere. Michael Jordan je bio ‘Mr. Air’, a Vince Carter je bez ikakve sumnje ‘Mr. Airborne’.