Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Poduzetni, disciplinirani, odgovorni, pedantni. Ako postoji europski narod za koji bi lijepili ove epitete to su Nijemci. I dok svijet još zbraja žrtve Covida 19, iako je još i u Njemačkoj jako opasno, Angela Merkel je dala zeleno svijetlo. I u subotu u 15.30 sati nastavlja se Bundesliga. Nikada nisam bio ljubitelj nogometnog prvenstva Njemačke i njihovog Elfa, premda su me godine sazrijevanja naučile da ih jako poštujem. I ako moram uzeti jedan ugodniji kut gledanja, onda ću se ovdje prisjetiti jednog Hrvata koji je pisao povijest Bundeslige i jedne utakmice u Maksimiru.

Stjepan Lamza, za mog oca najveći Dinamov igrač, za druge samo nesretni boem koji je od nogometa radio umjetnost, svojedobno se prisjetio Eintrachta iz Frankfurta, kluba kojeg je Niko Kovač prije nekoliko sezona odveo do pehara pobjednika njemačkog Kupa.

– Izgubili smo u Frankfurtu 3:0, a pored mene je prošao Jusufi, nekadašnji igrač beogradskog Partizana i dobacio:

– Štef, gotovi ste!Nisam ni trenutka oklijevao:

– Vidimo se u Maksimiru.

Dan prije utakmice Lamza je razgovarao s Vladimirom Anzulovićem, tv komentatorom koji je tada pisao za beogradski Sport.

– Štef, kako će biti sutra?

– Napiši 4:0!

Zula je vrtio glavom, ali naslov je izašao u Sportu.

Dinamo je stigao prednost – 3:0 i ušao u produžetke. I tamo su srušili Lamzu, koji je odigrao mitsku utakmicu i odveo plave u finale Kupa Velesajamskih gradova. Nažalost, noć je donijela i vjerojatno najveću nesreću u povijesti tog posebnog nogometnog kluba. Pao je u proslavi te noći s balkona Vile Rebar, jedva ostao živ, no karijera koja se tek do kraja trebala rasplamsati se zapravo ugasila. Dinamo je osvojio Kup Velesajamskih gradova bez svoja dva genijalca – Stjepana Lamze i Branka Zebeca.

Da je danas živ Zebec bi u nedjelju 17. svibnja napunio 91. rođendan. Nekoć sjajni nogometaš najprije Građanskog, kasnije Partizana, član elitne jedanaestorice po mnogima najjače nogometne reprezentacije SFRJ, kao trener Dinama sagradio je najveći hrvatski euro uspjeh.

– Branko je bio čvrsta i zaguljena osoba, ali pravedna. Sjećam se da je govorio čelnicima kluba: Lamzu kaznite novčano koliko god mislite da je zaslužio, ali on mora igrati. O stručnosti da i ne pričam, pa mi smo tada kao od šale rušili Barcelonu, Juventus, Celtic – prepričavao nam je te dane Stjepan Lamza.

Zebec je bio preteča Cruijffa, Pepa Guardiole i nogometne tika-take.

– Branko nam je stalno govorio: čuvajte loptu, kada je kod vas ne može nitko do nje. I tako smo trenirali i naučio nas je da tako razmišljamo.

Zebec je nakon Maksimira u sljedećih 15 godina postao jedan od najvećih trenera u Bundesligi. Vodio je Bayern iz Münchena, Stuttgart, Eintracht Braunschweig, HSV, i naposljetku spomenuti Eintracht iz Frankfurta. Osvojio je s Bayernom prvenstvo 1968./69, to je ponovio i s HSV-om 1978./79., a 1980. godine je izgubio finale Kupa prvaka protiv Nottingham Foresta.

Dušica Zebec, udovica slavnog stratega čuvala je i prepričavala često uspomene na te njemačke dane Branka Zebeca kao stratega. Tako je jednom za Večernji list ispričala:

– Kada se Kevin Keegan opraštao od Hamburga, na poklon je od kluba dobio veliku maketu jedrenjaka. Zahvalio se klubu riječima: ‘Puno mi ovo znači, ali ja sam si sam kupio ovaj jedrenjak plaćajući kazne kod Branka Zebeca’. Na prvi trening zakasnio je 15 minuta, uz ispriku: ‘Hi, sorry…’. Kad je to ponovio još dva puta, Branko ga je dočekao riječima: ‘Mi ne živimo od tvoga sorry, nego od tvoga nogometa. Kazna je 5000 maraka!Strog, li nogometno altruističan.

Znao je fakine, ali je volio igrače koji su posebni, koji drukčije udaraju loptu, koji u konačnici rade razliku i osvajaju trofeje. Bio je poseban, baš kao i Lamza. Dva dinamovca koje sam posebno zavolio.