Treći nastavak serijala o NBA finalima koja pamtimo vodi nas u 2008. godinu koju je obilježio povratak Boston Celticsa.

Nakon dva opisana finala iz devedesetih godina, preskačemo desetak sezona unaprijed i dolazimo do ljeta 2007. godine. Prijelazni rok službeno još nije niti započeo, a već se dogodio značajan trade. Tri dana prije nego će se otvoriti ‘tržnica’, Boston Celticsi najavili su transformaciju rostera razmjenom igrača kojom je stigao Ray Allen. Sjajan šuter igrao je tada u Seattleu, pomalo je gubio živce zbog loše situacije u tom gradu koja je eskalirala godinu dana kasnije prodajom franšize Clayju Bennettu i selidbom u Oklahoma City.

Allen to ipak nije dočekao (za razliku od Kevina Duranta), njegova nova adresa bila je u Bostonu gdje je lice franšize godinama bio Paul Pierce. ‘The Truth’ je nosio Celticse iz sezone u sezonu, sanjao je o velikim stvarima, ali ih nije dočekao s rosterima koje mu je slagala uprava kluba na čelu s Dannyjem Aingeom. Međutim, nekadašnji bek Celticsa tog je ljeta krenuo u spašavanje vlastitog posla jer je postojala ozbiljna špekulacija kako će ga se klub odreći u pokušajima da se dovede – objektivno rečeno, sposobnija osoba koja će oko Piercea znati izgraditi momčad.

Ray Allen bio je prvi korak u tom smjeru i Ainge je ovim poslom pokazao da ipak zna što radi. Zatišje na fronti Celticsa trajalo je mjesec dana nakon čega se dogodila jedna od najvećih razmjena igrača u povijesti lige, stigao je višestruki All-Star, bivši MVP sezone, jedan od najboljih krilnih centara koji su trčali NBA parketima, Kevin Garnett.

Ainge se odlučio na sve ili ništa, s Minnesotom je dogovorio trade koji je u Minneapolis poslao čak sedam igrača, pet ‘stvarnih’ i dva buduća picka (Wayne Ellington i Jonny Flynn). Boston je odjednom postao veliki favorit za naslov prvaka, neki će reći i prva prava umjetno stvorena velika trojka, nešto što su kasnije emulirali Miami i Golden State.

Pierce, Garnett i Allen kasnije tog ljeta, odnosno ranu jesen odveli su Celticse u Europu gdje su se zbližili, gradili kemiju momčadi, a stigli su snimiti i nekoliko duhovitih reklama. Tvrdokorni i strastveni navijači ‘Zelenih’ napokon su dobili pravu košarkašku momčad za koju će navijati, odnosno od koje će moći očekivati velike stvari, nešto što nisu imali priliku od momčadi koju je predvodio Larry Bird.

Ništa manje dramatično nije bilo niti u Los Angelesu. Jerry West, tada još uvijek član uprave Lakersa, odradio je jedan od najnevjerojatnijih tradeova, i to usred sezone. Dogovorom s Memphis Grizzliesima, prvog dana veljače 2008. godine doveden je Pau Gasol u zamjenu za brata Marca koji tada još nije niti stupio na NBA parkete, te za igrače kojih se većina ljudi neće niti sjetiti (Kwame Brown, Javaris Crittenton, Aaron McKie).

Što se događalo u regularnoj sezoni?

Celticsi su odmah pokazali koliko su moćni, osigurali su uvjerljivo najbolji omjer u ligi, jedina momčad koja je ostvarila više od šezdeset pobjeda (66-16). Na Istoku ih je slijedio Detroit, a tu je bio i Orlando Dwighta Howarda. LeBron James i Cleveland Cavsi ljeto 2007. godine završili su finalnim porazom od San Antonija, a kasnije u novoj sezoni, James je postao najmlađi igrač u povijesti lige koji je prošao granicu od deset tisuća poena. Bio je nešto stariji od 23 godine.

Dvije momčadi na Istoku koje su se progurale u playoff, sezonu su završile s negativnim omjerom (Philadelphia i Atlanta), to su bile godine kada je Istočna konferencija imala velikih problema s konkurentnošću.

Na Zapadu, moćni Lakersi koje su predvodili Kobe Bryant i Pau Gasol, za ‘dlaku’ su osigurali prvo mjesto ispred New Orleans Hornetsa koje je tada vodio Chris Paul. Trener Hornetsa, Byron Scott proglašen je trenerom sezone.

No, Kobe je odigrao jednu od najboljih godina karijere koju je okrunio jedinim trofejom MVP-a regularne sezone. Inače, te godine Zapadna konferencija imala je jednu od najzanimljivijih sezona u povijesti, na početku travnja još uvijek niti jedna momčad nije formalno osigurala playoff što je zaista rijetkost. Posebno fascinira što je osmoplasirani Denver imao samo sedam pobjeda manje od na koncu prvoplasiranih Lakersa. Još je nevjerojatnije kako su Golden State Warriorsi završili sezonu s najboljim postotkom uspješnosti (48-34), a da nisu uspjeli izboriti playoff. Čak je i Portland na desetoj poziciji imao omjer 41-41.

Spomenimo i kako je Minnesota koja je prvi put igrala sezonu bez Kevina Garnetta unutar proteklih dvanaest godina, završila sezonu s mizernim omjerom 22-60, a kako povijest poznaje, Wolvesi nisu imali uspjeha niti idućih desetak godina, tek jedan jedini nastup u doigravanju.

Što se tiče nagrada u regularnoj sezoni, pored Bryantova MVP trofeja, defanzivac godine bio je Garnett, rookie sezone jedan mladi momak, tada još uvijek iz Seattlea, Kevin Durant, a izvršni direktor godine bio je Danny Ainge koji je time kompletirao nevjerojatan povratak nakon što je početkom sezone bio kandidat za otkaz.

Put Celticsa prepun uspona i padova

Iako je Boston dominirao regularnom sezonom, ništa nije dalje od istine kad je riječ o nastupima u doigravanju. Već u prvom krugu pošteno su se namučili protiv Atlante, sve je završeno tek nakon sedam utakmica. Teško je uopće zamisliti što bi navijači učinili da je ovakva momčad poražena već u uvodnom krugu, i to protiv momčadi koja je u regularnoj sezoni imala 29 pobjeda manje.

Srećom za navijače u Bostonu to se nije dogodilo, Celticsi su sedmu utakmicu pobijedili s 34 razlike (99:65). Ništa lakše nije bilo niti u konferencijskom polufinalu, bio je to prvi okršaj protiv novog kralja lige, LeBrona Jamesa. Ponovno sedam utakmica i tijesna pobjeda Celticsa u završnom okršaju (97:92). James je taj dvoboj završio s 45 poena, a četiri manje ubacio je Paul Pierce. Interesantno, u prve dvije serije Celticsa, niti jednom nije ostvarena gostujuća pobjeda. U finalu su čekali Detroit Pistonsi, prvaci iz 2004. godine koji te sezone u sastavu više nisu imali Bena Wallacea. Boston je ovoga puta slavio u šest utakmica osiguravši povratak u veliko finale nakon 1987. godine kada su poraženi od Magica Johnsona i Lakersa.

Na zapadnoj strani jednadžbe, Lakersi nisu imali sličnih problema. Do finala su izgubili samo tri utakmice. Denver je pao bez ispaljenog metka, Utah je uzela dvije pobjede, a slatka osveta uslijedila je u finalu protiv San Antonio Spursa koji su tek jednom pobijedili.

NBA fanovi diljem svijeta nisu mogli vjerovati sreći, povratak najvećeg rivalstva koje je liga ikad poznavala, i to nakon više od dvadeset godina. Neki novi ljudi, ali žar okršaja dvije najtrofejnije momčadi bio je nikad veći.

Kobe Bryant je u Pau Gasolu napokon pronašao suigrača kakvog nije imao od Shaquillea O’Neala s razlikom što se odlično slagao s legendom španjolske košarke. Četiri godine nakon razočaravajućeg finala i poraza protiv Pistonsa nakon čega su se raspali veliki Lakersi s početka desetljeća, Kobe je ponovno bio na korak od trona. Na drugoj strani bila je najbolja momčad regularne sezone, troglava zvijer – Pierce, Garnett i Allen.

ČUDO UTAKMICE BROJ ČETIRI

Osjećaj finala bio je neprocjenjiv. NBA je tih godina prolazio kroz određenu vrstu tranzicije kad je riječ o gledateljima, u jednoj mjeri mijenjala se demografija navijača, od starijih generacija prema mlađima, istovremeno eksponencijalno je došlo do porasta gledanosti u zemljama izvan Amerike, dok je postojao problem unutar SAD-a. Međutim, finale Celticsa i Lakersa, dvije najtrofejnije franšize itekako je promijenilo takvu perspektivu.

Pored velike trojke toliko puta opisane, Celticsi su na rosteru imali i defanzivnog ‘terminatora’ Tonyja Allena, tu je naravno bio još uvijek ne pretjerano razvikan, ali super talentiran playmaker Rajon Rondo, a cijeli sklop je s klupe vodio Doc Rivers koji je napokon dočekao svojih pet minuta. Na drugoj strani, pored Kobea i Gasola bili su veterani Lamar Odom i Trevor Ariza, mladi Andrew Bynum i nekoliko iskusnih pojedinaca poput Dereka Fishera.

Finalnim okršajem su dominirale obrane, samo jedna utakmica završila je na način da su obje momčadi ubacile preko stotinu poena. Kobe je očekivano bio napadačka zvijezda, a Tony Allen radio jest što je mogao protiv najboljeg ofenzivca svoje generacije. Bryant je najviše ubacio 36 poena u trećoj utakmici kojom su se Lakersi vratili u seriju nakon izgubljene prve dvije u Bostonu.

Ključ čitave serije dogodio se u utakmici broj četiri. Lakersi su u prvom poluvremenu vodili s 24 poena viška, obzirom na formu koju je prezentirao Kobe teško je bilo tko u Staples Centru razmišljao da bi se takva prednost mogla izgubiti. No, upravo se to i dogodilo. Serijom 21-3 u trećoj dionici Celticsi su se u potpunosti vratili, a u posljednjih dvanaest minuta dotukli su protivnika. S vodstvom 3-1 i još jednom utakmicom u Los Angelesu, Boston je bio u sjajnoj situaciji.

Lakersi su pobijedili Game 5, a šesti dvoboj bio je ‘demolition derby’. Rezultat 131-92 sve govori, Celticsi su proslavili prvu titulu nakon 22 godine mučenja, bio je to njihov 17. naslov prvaka.

Kevin Garnett, prepun emocija, pred oduševljenim auditorijem TD Gardena tada je uskliknuo….’ANYTHING IS POSSSSSIBLE…..’