Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Što će stvarno Slaven pozvati Nikicu Jelavića u reprezentaciju? – pitao me jedan nogometni menadžer. 

– I ja sam nešto čuo, ali ne vjerujem – uzvratio sam.
No, nekoliko dana nakon toga sletio je popis reprezentativaca i Nane je Jelaviću odjenuo dres Vatrenih.
Bilo je to vrijeme kada je on bio daleko od svjetla reflektora, daleko od igre i prezentacije koja će ga kasnije odvesti do Evertona i Glasgow Rangersa.
Otrovnom tintom sam tada dopisao upitnik iza Bilićeve odluke. I možda sam bio strog, ali vidio sam i bolje igrače koje je izbornik toga dana zaboravio.

Nije prošlo puno vremena i Kum me pozvao na kavu. Otkrio sam to ocu koji mi je šapnuo:

– ‘Odigraj bunker, nije vrijeme da igraš s tri napadača’.
I tako se Kum dovezao u limunzini, nismo otišli na kavu, ali iza tamnog stakla je nekadašnju juniorski prvak Jugoslavije u boksu otkrio da ga je nažuljala moja opaska. I da bi trebao malo bolje pogledati kako to igra njegov ‘netjak’. Bio je trenutak kada je na kušnji bio moj karakter, toliko me ta spoznaja učinila sićušnim da nikad prije i kasnije nisam toliko razmišljao o – prekvalifikaciji.

Pisati o hrvatskom nogometu a ne bistriti mutnu vodu nešto je što te tjera iz profesije. Znam, često su mi rekli – ne možeš promijeniti svijet, ali koje je to onda naše poslanje, što mi zapravo ovdje radimo. Ako je tako onda smo mi samo njihovi osobni zapisničari.

Dvadeset i pet godina susretao sam se s bahatim tajkunima, samozvanim menadžerima, korumpiranim sucima, vlasnicima kladionica, danas glavonjama u raznim nogometnim izvršnim odborima. Tek je poneki od njih završio iza rešetaka, ali prije zbog gospodarskog, nego nogometnog kriminala. Rade po istoj špranci, igra se po njihovim pravilima, a svi oni zajedno od toga i te kako dobro i unosno žive. A kad tkogod od pera progleda i usudi se napisati istinu, njime žele obrisati pod.

U slučaju Nikice Jelavića sam ‘promašio ceo fudbal’ – ako pričam o njegovoj nogometnoj kvaliteti, jer za Vatrene su i prije, a i nakon njega igrali i slabiji nogometaši. Doista je nekadašnji napadač Hajduka, Zulte Waregema, bečkog Rapida, Glasgow Rangersa, Evertona, Hull Cityja i West Hama te nekoliko kineskih klubova napravio pristojnu nogometnu karijeru. I zaslužio je u konačnici i nositi hrvatski dres. Jer je to radi na pošten način. No, kada je dobio prvi poziv?

I tako sam odlučio poljubiti ruku Kumu, nakon niza godina i otići na pričuvni položaj. Sakrio sam se u malu komentatorsku kućicu, gdje me neće zvati i prozivati svi oni kojima sam kad tad sjeo na žulj. Ušao sam u posljednju trećinu radnog vijeka, a tu više neću ‘igrati za raju, a zanemariti taktiku’.
Na redu su neki novi klinci…