Hrvatski fanovi borilačkih sportova nisu propustili u programu Sport Kluba pogledati posljednji meč Marka Martinjaka koji se u Leedsu borio protiv domaćeg borca Dana Podmorea za BKB-ovu titulu u bridger kategoriji (Bare Knuckle Boxing, boks bez rukavica).

Treba reći kako je 35-godišnji Marko Martinjak imao poseban motiv – Podmore ga je javno izazvao, a titula koja je bila ulog nekoć je pripadala upravo njemu, prije nego što ju je izgubio zbog inaktivnosti.

Ukratko, Martinjak je nokautirao Podmorea već u prvoj rundi i tako je osvojio novi pojas u boksu bez rukavica s kojim je u Zagrebu ponosno pozirao.

VIDEO / Martinjak nokautirao protivnika u prvoj rundi i osvojio novu titulu

SK Fight

18. lis 2025 1

SK Fight

18. lis 2025 1

Nakon što se iz Leedsa vratio s novom svjetskom titulom, ali i teškom ozljedom šake, Martinjak je dao ekskluzivni intervju za Sport Klub.

Marko, borba za titulu u Leedsu je bila brzo riješena, ali donijela vam je i tešku ozljedu?

“Pa da, eto, odlično je prošao taj event za nas, za moj tim, za hrvatske i regionalne navijače. Vratili smo se s pojas prvaka BKB organizacije u Zagreb. Bilo je i vrijeme, jer sam nekad bio prvak u toj kategoriji – nekad se zvala Cruiser kategorija – i dva puta sam uspješno obranio titulu prije nego što su mi je oduzeli zbog inaktivnosti. Tako da, eto, u meč sam ušao neozlijeđen, ali iz njega sam izašao ozlijeđen.

Pukla mi je četvrta metakarpalna kost te prst. Odmah po dolasku u Zagreb primljen sam u hitnu traumatološku bolnicu u Draškovićevoj.Preko doktora Tadije Petrovića operirao me doktor Marko Matoic, koji je odmah vidio u čemu je problem. Hvala Bogu, za sada oporavak ide dobro, vidjet ćemo sve na kontroli u petak.”

Prognoze govore o oporavku od dva do tri mjeseca. Spominju se dva moguća datuma idućeg meča – i potencijalnog revanša protiv Podmorea?

“Ne bi trebao biti revanš, nego novi izazivač. Trenutno je prvi izazivač Ike Villanueva, a drugi je Jerome Hatch, s kojim sam već tri puta dijelio borilište. On je boksač koji je prvi u redu za borbu za titulu. Nadam se da bi to moglo biti već 21. veljače u Londonu, a ako ne, onda 28. ožujka u Foxwoodsu u Cincinnatiju. Što se Podmorea tiče – ako će trebati revanš, on mora prvo pobijediti nekog drugog da bi opet došao do mene.”

Vratimo se malo na borbu. Bili ste vrlo rano u knockdownu, završili ste na podu, a zatim ste u svega nekoliko sekundi preokrenuli meč i nokautirali protivnika. Što vam je tada prošlo kroz glavu?

“Jednostavno, htio sam ga iznenaditi promjenom garda, ali on je iznenadio mene jer sam ostao pola metra kratak s izlaskom i pogodio me tim desnim overhandom. Nisam bio previše uzdrman, odmah sam se dignuo – zahvaljujući dečkima koji su me fizički i mentalno odlično pripremili.

To me zapravo razljutilo. Pokazao sam mu u svom gardu gdje mu je mjesto. Bio je previše uvjeren da je jači, da će mene teško ozlijediti i slično. Nakon prvog knockdowna vidio sam da je prst pukao, da doslovno visi… Bio sam spreman i na to da prst potpuno otpadne, pa da ga poslije pokupim negdje u ringu, zašijem i idem dalje, ha, ha. Sve je, hvala Bogu, prošlo u najboljem redu – za mene, moj tim i moju obitelj.”

Nakon meča bili ste vrlo emotivni. Zahvalili ste roditeljima i supruzi, koji su vam velika podrška. Kako su oni reagirali kad ste se vratili u Zagreb?

“Tata je rekao da ima četiri metra i 500 kila poslije meča – toliko je bio ponosan. Supruga je, naravno, uvijek ponosna, ali kad je vidjela video mog potrganog prsta, malo se zgrozila. Mama, kao mama, nikad ne gleda moje mečeve, ali uvijek dođe na kraj da pogleda nokaut. Sretni su svi i cijela obitelj, uvijek su mi velika podrška.

Tata zna nekad biti malo naporan, ali to je tata. Onda kažem Jasku, mom treneru, da ga on preuzme jer ga hvata nervoza dva tjedna prije meča. Popije si jedan Normabel prije eventa, pa jedan prije samog meča – da se malo unormali. Ali razumijem ga. Vjerojatno bih i ja isto reagirao da mi se sin bavi ovim sportom. Nije da igramo tenis…”

Boks bez rukavica ima poseban status, često se spominje “alfa moment” tog sporta. Koliko je to drugačije iskustvo od olimpijskog i profesionalnog boksa?

“Olimpijski boks, profesionalni boks i bare-knuckle boks su slični, ali opet toliko različiti. Kombinacije koje sam ispucao u borbi s Podmoreom u meču ne bi vam prošle s rukavicama. Čovjek se s rukavicama puno lakše pokrije, dok s golim šakama sve što bacite – prođe.

Podmore je stvarno nevjerojatan – primio je 15 mojih udaraca, i to golim šakama. Na sparinzima sam ljude rušio s 18-uncnim rukavicama, a on je sve to izdržao dok nije dvaput kleknuo. Za takav meč moraš imati taj “apex predator” mentalitet – ideš s namjerom da ubiješ ili budeš ubijen.”

Nakon meča u Leedsu i nove titule ste rekli: “Moraš primiti udarac da bi pobijedio.” Je li to vaša sportska filozofija?

“Pa tako je. Ne možeš biti šampion ako samo daješ – moraš i primiti nešto da bi dokazao koliko vrijediš. To nije samo moj slučaj, nego svih velikih boraca. Svi oni znaju i primiti i uzvratiti.”

U meč u Leedsu ste ušli s Dinamovim dresom. Čija je to ideja?

“To je bila moja ideja. Zadnji put kad sam dobio dres od Ademija – pozdravljam ga ovom prilikom – to je bio dres u kojem je zadnji put igrao utakmicu za Dinamo protiv Gorice. Poklonio mi ga je i s njim sam ušao u meč u Nashvilleu.

Veliki sam navijač Dinama od malih nogu, preko oca. S Markom Lasićem Neredom i ja došli smo u kontakt s klubom i dobili personalizirani dres s brojem deset, jer znamo da desetka obično znači – najbolji igrač. Tako i ja sebe smatram najboljim boksačem u bare-knuckleu trenutno, što i jesam. Englezi su to odmah shvatili kad su vidjeli desetku na leđima.

U svakom sljedećem meču ulazit ću s Dinamovim dresom ispod borilačkog kita, koji će svaki put biti drukčiji.”

To će ostati vaš zaštitni znak dokle god ste aktivni?

“Nadam se. Ako me više ne budu ovako ozljeđivali, volio bih ostati još barem pet godina u ringu – i to je to.”

A što se tiče glazbe? Imate svoju pjesmu, ali ponekad birate i strane?

“Da, pjesmu mi je napravio jedan dečko, ali kako stranci ne znaju hrvatski, glupo je izlaziti na pjesmu koju ne razumiju. Kad boksam u Hrvatskoj, ulazim na svoju pjesmu, a vani biramo nešto drugo. Zadnju pjesmu birala je supruga, morao sam je ispoštovati, ah, ha..

Već imam ideju za idući nastup. Inače sam veliki fan starog rock’n’rolla iz 70-ih, 80-ih i 90-ih, domaćeg i stranog – to sam pokupio od oca. Kad treniram, uvijek se čuje kako dvorana “gori” od glazbe.”

Vi ste vrlo emotivna osoba, to se vidi i u ringu i izvan njega. Koliko vas je životna prošlost oblikovala kao sportaša i čovjeka?

“Znate kako se kaže – ako ne naučite iz svojih grešaka, one vas mogu pokopati. Ja sam iz grešaka svojih naučio, promijenio stil života, vratio se na pravi put i sad sam tu gdje jesam. Uvijek su najveći emotivci i najveći mangupi tj. bitange – to je najveća istina.”

Kad gledate prema naprijed, koliko još mislite da možete dati u ovom sportu?

“Kako sam rekao prije ovog meča – tek smo se sad zagrijali. Sad smo tek upalili “V8 turbo motor s dvije turbine” i krećemo s ozbiljnim poslom. Smatram da sam u svom primeu.

Još iduće godine, kad pobijedim Gustava Trujillija u teškoj kategoriji, imat ću sve osvojeno. Onda mogu reći – gotovo je. Ali želim se još par godina financijski osigurati.”

Financijski aspekt bare-knucklea nije još na razini klasičnog boksa, ali rekli ste da sve raste iz godine u godinu?

“Točno. Svakim atraktivnim nokautom mi podignu ugovor. Sad sam već među najplaćenijim borcima u BKB-u. Ne mogu se žaliti. Osigurat ću se, siguran sam u to.”

Čestitamo na svemu i želimo brz oporavak. Poruka navijačima za kraj?

“Velika hvala svim mojim navijačima što me podržavaju prije i poslije meča. Nadam se da će to biti tako i kad se dogodi neki poraz – ali, nadam se, ne uskoro. Treba znati biti uz čovjeka i kad je teško, ne samo kad pobjeđuje. Hvala svima na podršci i ljubavi koju šaljete – do sljedećeg meča, hvala vam!”