O izgledima Hrvatske na rukometnom EP za Sportklub govorio je Vladimir Canjuga, nekad trener Duvnjaku, Čupiću... Razgovarao Matej Kalem

Za deset dana službeno počinje 16. Europsko rukometno prvenstvo. Odvija se od 10. do 28. siječnja sljedeće godine, a mjesto radnje je Njemačka. Branitelj naslova je Švedska, koja je na prošlom Euru iznenađujuće bila prvak ispred Španjolske, Danske i Francuske. Hoće li uspjeti obraniti titulu ili će je netko ipak naslijediti, bit će poznato uskoro. Međutim, najveća pozornost usmjerena je prema Hrvatskoj, koja na medalju čeka još od Eura 2020. Vrijedi podsjetiti kako su na zadnjem Euru 2022. Kauboji ukupno završili na osmom mjestu u poretku.

Najavu skorašnjeg Eura je za Sportklub iznio Vladimir Canjuga, trener Koke iz Varaždina te profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj školi Ivanec. Canjuga je rođen 3. travnja 1960. u Ivancu, a iz njegove biografije posebno vrijedi izdvojiti dvije osvojene medalje sa Hrvatskom na dva Svjetska prvenstva do 19 godina – bronca u Kataru 2005. i zlato u Tunisu četiri godine kasnije. Osim toga, uzeo je još tri medalje – srebro na Europskom prvenstvu 2004. u Beogradu na čelu sa Čupićem, Blaževićem, Kopljarom, Duvnjakom i ostalima te bronce na Mediteranskim igrama 2007. sa muškom na Cipru i 2013. godine sa ženskom reprezentacijom u Turskoj.

Hrvatska je u skupini sa Austrijom, Rumunjskom i Španjolskom. Prva utakmica je sa Španjolcima, a to je jako važno s obzirom da se osvojeni bodovi prenose u drugi krug. Što može napraviti na predstojećem Euru u Njemačkoj?

“Pogledajmo našu žensku rukometnu reprezentaciju, koja je protiv Senegala osvojila samo bod na startu Svjetskog prvenstva. To nam je nedostajalo da u poretku završimo među prvih deset i izborimo kvalifikacije za Olimpijske Igre. Sjetimo se muške reprezentacije i poraza od Egipta na prošlom prvenstvu, a nakon toga igrali smo super te čak ostali neporaženi protiv Danske. Gubitak bodova protiv Španjolske znatno umanjuje ambicije i razmišljanja o boljem rezultatu jer nakon ove prve faze križamo se sa tri grupe. Kada završimo sa Španjolskom, trebamo ozbiljno razmišljati o Austriji i Rumunjskoj. Mislim da je put našeg uspjeha zacrtan već sa prvom utakmicom. Ne zaboravimo da se križamo sa grupom, gdje dolaze Francuska, Njemačka, možda Island, Srbija, Mađarska. U toj velikoj grupi treba biti prvi ili drugi da bi se ušlo u polufinale i time se izbori što bolji plasman na ovom prvenstvu.”

Po vama, kakva je Hrvatska bila na prethodnim Europskim i Svjetskim prvenstvima te kakav je hrvatski rukomet danas u odnosu na prije?

“Rezultatski smo definitivno u padu. Prije tri godine osvojili smo srebrnu medalju sa Linom Červarom. U polufinalu zabili smo ključan gol protiv Norveške u zadnjim sekundama. Nakon toga uslijedili su loši rezultati, koji su nas udaljili od tih famoznih medalja te polufinala. Červaru i Goluži nekada se gledalo da je osvajanje bronce bio loš rezultat, a sada je ulazak u polufinale izuzetno vrijedan. Moramo biti svjesni da u Europi i svijetu svi igraju rukomet te da se drugdje puno više ulaže, nego kod nas. Razlog tome je politika na državnoj i lokalnoj razini u kojoj se nova sredstva ulažu u treninge, dvorane, ljude koji vode klubove, trenere u mlađim kategorijama. Rukomet nam je znatno pao zadnjih godina, ali nema nas u odbojci i košarci što se muškog te ženskog dijela tiče. Tu smo gdje jesmo, ali izbor novih igrača i pristup Perkovca te sadašnjeg stožera daje mi optimizam i nadu u dobar rezultat.”

Domagoj Duvnjak i Ivan Martinović dobro igraju u Njemačkoj, a dobre partije pruža Lučin u Poljskoj. Što možemo očekivati od njih na ovom prvenstvu?

“Sigurno je da je Duvnjak kao kapetan i najiskusniji igrač postao najbolji na svijetu s obzirom da je učio od Ivana Balića, koji je bio najbolji na svijetu. On je ta spona za nekoliko generacija, gdje su neki mlađi igrači od njega već prestali igrati rukomet, a on je ostao. Ne moramo samo izdvojiti tri spomenuta igrača, iako je lijepo da se čita i piše o njima. Vidimo da Šoštarić dobro igra na desnom krilu, a Jelinić, Mandić i Stepančić nisu loši. Ne smijemo zaboraviti Cindrića i Karačića, koji su top igrači te koji mogu igrati na sve tri pozicije. Tu su dva izuzetno mlada te perspektivna vratara Kuzmanović i Mandić. Možda treba pozvati još nekoga, ali za to najbolje znaju Perkovac i Dvoršek. Vjerujem da imamo ekipu za dobar rezultat te da imamo dobru atmosferu i klimu. Perkovca znam osobno i možemo se nadati usponu hrvatskog rukometa, a kroz sljedeću godinu i 2025. godinu kada budemo domaćini Svjetskog prvenstva zaista bi mogli dobru reprezentaciju.”

Imamo veliki problem sa vratarima u zadnje vrijeme, a bez njih nema trofeja. Međutim, Matej Mandić odlično brani u Zagrebu, a u Ligi prvaka trenutačno je među prva tri najbolja vratara (u deset odigranih utakmica skupio 112 obrana). Koliko Mandić sa svojim obranama može doprinijeti na putu prema medalji, koju čekamo skoro četiri godine?

“Spomenuo sam da konačno imamo tandem dvojicu visokih i iskusnih vratara jer dvije-tri sezone brane u Ligi prvaka i Europskoj ligi. Pogotovo me vesele obrane Mandića, koji ima korpulenciju od dva metra i on je impozantna figura na golu. Vjerujem da će Mandić dobro braniti te da neće podilaziti atmosferi i pritisku, a on je svoj zanat ispekao kroz Ligu prvaka.”

Koji su vaši favoriti na Euru?

“Iskustvo mi govori da su toi Danci i Francuzi, ali nemojmo zaboraviti da je Njemačka domaćin te da može napraviti veliko iznenađenje. Prošli Euro osvojila je Švedska, koja je dobra i ima kontinuitet. Ne znamo kakvi su Norvežani s obzirom na povrede i kakvoj formi je njihov najbolji igrač Sagosen, a Španjolci su malo promijenili momčad i mislim da neće doći do samog kraja.”

Od 2021. do danas Hrvatska na zadnja tri natjecanja nije bila u zoni medalja (dva Svjetska i jedno Europsko). Zbog čega te koji je glavni i najveći uzrok tome?

“Mislim da je prvenstvo u Mađarskoj i Slovačkoj bilo nenormalno jer smo promijenili 30-ak igrača zbog korone. U momčad upadali su igrači, koji nisu bili pripremljeni i spremni. Na zadnjem natjecanju neoprezno smo startali sa Egiptom. Da smo ih dobili, možda bi igrali polufinale. Smatram da smo bili blizu ostvarenja velikih rezultata, ali na sljedećim natjecanjima vjerujem da ćemo se penjati i da ćemo doći na stare staze slave. Mislim da ne smijemo biti prezahtjevni jer danas svi ulažu u rukomet, a mi kao država ne podržavamo sport onako kako bi trebalo. Velika stvar je da smo među pet ili šest reprezentacija bez obzira je li to muški ili ženski sport na razini Europe i svijeta.”