Čovjek u kojeg nije bilo povjerenja stigao je do najveće pobjede u karijeri. Možemo se samo nadati da je ovo početak.

Hrvoje Horvat je postao negativac, a bez da je ljudski i zasukao rukave u svom mandatu, u najavi ovog rukometnog prvenstva rekao nam je Žika Bogdanović, urednik Balkan-Handballa.

Kada je prije godinu Hrvatska doživjela debakl na Egiptu, Horvat je bio pomoćnik Line Červara, a kada je ovaj potonji morao otići tadašnji trener Nexea bio je jedino logično rješenje, što smo tada i napisali.

“Horvat itekako dobro poznaje igrače, pa bio je pomoćnik Červara na posljednja tri od četiri velika natjecanja na kojima je bila Hrvatska. Da zna posao, pokazao je u Nexeu. Nekako nismo dojma da je ovo ishitreno rješenje, već rješenje koje bi hrvatskim navijačima moglo vratiti osmijeh na prvenstvima koja nas čekaju u budućnosti.”

Stigle su nakon samo 40-ak dana te nesretne kvalifikacije u Francuskoj gdje smo ostali bez Olimpijskih igara u Tokiju. Nismo uspjeli, što je bio dovoljan okidač djelu javnosti da okrene prst dolje Horvatu.

Još kada je uoči prvenstva odlučio ‘junake nacije’ Igora Karačića, Marina Šegu i Marina Marića staviti na čekanju, uz objašnjenje da ima bolje, sumnje su njega su porasle. U međuvremenu dok je pripremao momčad u Hrvatskoj je ostao i bez Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića zbog koronavirusa.

Krenulo je to prvenstvo, dogodio se ‘očekivan’ poraz od Francuza, nakon kojeg je moj prst sumnje u Horvata postao još veći, čak toliki da nisam vjerovao da ova momčad može srušiti Srbiju. Previše mi je tu bilo nedoređenih stvari u igri ove reprezentacije, previše problema s koronavirusom, nije se znalo koliko je zapravo spreman Luka Cindrić…

“Očekujem od svojih igrača da im sijeva iz očiju svih 60 minuta. Srce mora biti veliko kao Velebit, ali moramo uključiti i glavu”, najavio je izbornik utakmicu sa Srbijom.

Čista floskula, reklo bi se, no Horvat je pokazao da zna što govori, a imao je one koji su ga pratili večeras na terenu u Szegedu. Luka Cindrić letio je terenom i vukao u napadu te definitivno ‘ugasio’ one koji su ospravali njegovu ulogu u reprezentaciji. Ovakav Cindrić, i to nedovoljno spreman, pokazao je zašto je igrač jedne Barcelone.

Bilo je i straha da mlade nade, a glavni šuteri Ivan Martinović te Halil Jaganjac ne izgore, no dečki su danas odigrali jednu rutiniranu utakmicu, kao da iza sebe imaju već stotine takvih. Posebno ipak treba izdvojiti Tina Lučina, koji se u Szegedu ne bi ni našao da nije bilo koronavirusa.

Ovaj 22-godišnji Riječanin nije bio na prvotnom popisu, no nakon problema na srednjem vanjskom zbog prodora koronavirusa, Horvat je u poljsku Wislu Plock odlučio poslati poziv. I pogodio. Debi na velikom natjecanju protiv Francuza pokazao je koliko je dobar, da bi to samo potvrdio večeras protiv Srbije. Drzak, a što je još bitnije odlučan da pokaže što zna. Baš kao što je to u Portugalu 2003. radili neki tada novi klinci u hrvatskom dresu. Baš od jednog od njih Lučin može i učiti u Szegedu…

Talent hrvatskih rukometaša nikad nije bio sporan, sporni su samo oni koji od njihovih uspjeha žive, a koji ih tjeraju da već s 18 moraju ‘bježati’ preko granice da bi se razvijali u ovakve igrače. Horvatu palac gore za svaki potez koji radi, očito je zato i izbornik. Poraza je bilo i bit će, samo se nadamo da će ovakvih pobjeda kao ova večeras biti što više. Potencijal je tu…