Na dnu teksta prenosimo velike Červarove misli o rukometu, koje je prije tri godine stavio na raspolaganje cijeloj javnosti. Pročitajte ih pa sami stvorite, prilagodite ili zadržite sliku o najtrofejnijem hrvatskom izborniku...

Lino Červar najlakša je meta koja postoji. Čovjek je to koji se u danima najveće slave često znao pogubiti u pokušajima da zauzda (opravdano?) nabujali ego; komunicirajući s predstavnicima javnosti, ulazio bi u rukavce u koje jedan sportski trener ne bi trebao ići.

Nije ga neki problem bio isprovocirati, samo ste trebali pokazati premalo respekta za njegova ostvarenja. I nije se libio svakom prilikom naglasiti da je upravo on bio vrlo zaslužan za sve medalje koje je pokupio s Balićevom generacijom.

Odakle je takav nastup dolazio, ne želim nagađati. Ono što znam, a znamo to svi koji smo ikako bili vezani uz rukomet tih sretnih godina – Lino među širim krugom pratitelja rukometa nije uživao neko veliko poštovanje. 

Mnogima je, s vremenom sve više, smetalo što nikada iz njegovih usta na time-outu nije izašlo ništa konkretno. Taktička, tehnička ili ina uputa koja bi donijela opipljiv i primjetan učinak na terenu. Njegovi govori svodili su se na motivacijske budnice. Kad su počeli stizati porazi, Lino je – očekivano – odjednom postao neznalica koja koči supernadarenu generaciju.

Nedorasli trener kojeg bi Onesta svakom važnom prilikom taktički potpuno nadigrao, a Hrvatskoj uzeo barem dva zlata koja su joj trebala pripasti…

Jutros smo prenijeli razgovor Veselina Vujovića za Indeks u kojemu je dosta kritički govorio u izgledu hrvatske reprezentacije na ovom prvenstvu, iako su prošle tek dvije utakmice. Ili bi možda pravednije bilo reći – jedne i pol.

Hrvatska, po crnogorskom stručnjaku, taktički ne izgleda dobro. Nije to trebao reći, piše među redovima – ni blizu kao što bi izgledala da je vodi on. Međutim, Vujović je svoju priliku da pokaže što zna imao. Nije je htio prihvatiti…

Poznato je da se Vujo i Lino nikad nisu podnosili, a njihovo suparništvo za vrijeme makedonskih dana nabujalo je do sfera koje su se mogle podvesti i pod crnu kroniku. Tako je Veselin jednom posredno zaprijetio Lini vožnjom u gepeku!

Njegova trenerska karizma je neosporna, možda i veća od Červarove. No, pitanje na koje bismo svi voljeli dobiti odgovor jest – je li Linolada svojevremeno rukometom vladala samo zbog kvalitete igrača koje je imala na raspolaganju i bi li ta vladavina bila izraženija da je na njegovom mjestu sjedio, recimo, Vujović?

Takve odgovore nećemo dobiti, ali prije nego još jednom prihvatimo javni poziv na Linin linč – ili barem pripremu za isti – možda bi bilo zgodno makar ponuditi priliku da nešto zariba.
Zasad još nije.

A ako ćete o njegovom nasljeđu suditi prema onome što govori za vrijeme predaha, tada morate imati na umu jednu stvar: po tom kriteriju neki početnici će vam izgledati kao velikani, ali njihove ekipe se neće sukladno tome ponašati. Osnovni taktičko-tehnički koncepti uigravaju se na treninzima, a uvijek me zanimalo koliki postotak čičkarija s ploča za time-outa usvoje igrači s pulsom 120 i adrenalinom na 100%?

Možda bismo, 16 godina nakon što je osvojio ono nevjerojatno zlato u Portugalu, Červara konačno trebali gledati kroz druge naočale? 

Kao čovjeka koji je u rukomet donio puno inovacija, ali prije svega viziju. Kakvu? Mogli smo vidjeti još za vrijeme dok je Balić igrao i dok su Kauboji dominirali obranom koju su mnogi nazivali “intelektualnom”, kad su se branili samo nogama, praktički bez prekršaja. To je umnogome baš Červarov ‘patent’.

Lino možda i nije veliki taktičar, ali nekog vraga je ovom sportu ostavio. Ako ništa, uspio je uobličiti svoju viziju o budućnosti rukometa u članku kojeg je 2015. objavio EHF. Dijelove iz tog rijetko citiranog uratka donijet ćemo na kraju ovog teksta, a vama ćemo prepustiti da zadržite ili eventualno korigirate sliku o rukometnom Woody Allenu i putem možda primijetite kako se one poklapaju se nekim recentnim trendovima u evoluciji ovog sve globalnijeg sporta…

PRVA MISAO:
“Ovih dana, možemo govoriti o dva različita rukometna sustava, dva pristupa strategiji igre. Jedan se temelji na kontroli i maksimalnoj taktičkoj disciplini, s manje tempa i rizika. Drugog obilježava dominacija kontinuirane igre, stalno ubrzavanje igre, održavanje visokog tempa, brza tranzicija”.
Za oba sustava nužno je generirati igrače koji mogu brzo razmišljati i rješavati probleme u igri”.
DRUGA MISAO:
“Budućnost će dominirati dinamička igra, brzina igračkih kretnji i složene promjene pozicija. Više nećemo imati specijaliste za obranu i napad, već pretežno univerzalne igrače”.
TREĆA MISAO:
“Da bi to bilo moguće, igrači će se morati usavršiti u svojim kognitivnim sposobnotima, jer brzina i taktička reakcija 70% ovise o kognitivnim i mentalnim sposobnostima, a 30% o motoričkim vještinama”.
ČETVRTA MISAO:
“U obrani neće biti grubosti. Osim bočne brzine, igrači će morati ograničiti protivnički prostor i vrijeme koristeći širinu i dubinu. To će moći samo oni koji će znati čitati suparničke namjere”.
PETA MISAO
“Prototip rukometaša kakvog želim u budućnosti morat će imati jednako brze misli kao što su mu brze noge”.