Vlado Matanović početkom godine je debitirao za hrvatsku rukometnu reprezentaciju na velikim natjecanjima, a u razgovoru za Sport Klub otkriva što očekuje od nastavka svoje karijere i kako se kao sportaš nosi s izvanrednom situacijom uvjerovanom koronavirusom PIŠE: Ivan Blažević

Kad neki rukometaš u debiju za reprezentaciju zabije pet pogodaka, to je definitivno pokazatelj da će od njega ‘biti nešto’.

Tako je bilo i s Vladom Matanovićem – ovaj Riječanin koji igra na poziciji desnog krila čast po prvi put zaigrati u dresu Kauboja dobio je krajem listopada prošle godine, kad je Hrvatska u prijateljskom okršaju u Areni igrala protiv Njemačke. Bila je to prva ozbiljnija provjera i test naše spremnosti uoči nadolazećeg EURA. Protiv snažnog i respektabilnog protivnika, Vlado je je bio hladan kao led – pet komada za fantastičnu ‘pilot’ predstavu pred izbornikom Červarom i epitet najboljeg strijelca utakmice. Dvojbe gotovo da i nije bilo – Vlado si je zacementirao pozivnicu za europsku smotru.

Na EURU su prilike bile prorijeđene, ali svoje vrijeme Matanović je koristio, pa će u razgovoru za Sport Klub reći kako je s dva mjeseca odmaka njegov osobni dojam o EURU ni manje ni više nego – solidan.

“Iskeno, puno ljudi mi se javilo, pohvalilo moj nastup na EURU, ali ja sam sam sebi najveći neprijatelj, uvijek želim više i bolje. Da, ovo mi je bilo prvo veliko natjecanje, ostavio sam solidan dojam, no želim više. Ne želim imati medalju s natjecanja kao rezerva pa da se njome mogu hvaliti. Želim postati netko i nešto u reprezentaciji, pomoći joj na najbolji mogući način.“

Kakav je bio vaš cjelokupni dojam i utisak koji ste dobili u reprezentaciji? Na terenu ste se dokazali već u debiju, a kako to izgleda izvan terena?

“Iskreno, bilo je stresa i straha. Prvi je to put bilo da su se sve zvijezde reprezentacije okupile oko mene, a onda još kad izađete na megdan najjačim reprezentacijama, moram priznati da je strah malo radio protiv mene, ali malo pomalo sam se opuštao, sad kad gledam nakon nekoliko mjeseci, dosta dobro je to izgledalo, ali ponavljam, želim puno veću ulogu u reprezentaciji i ostaviti dubok trag. Sama ekipa je vrhunska, pristupio sam prilično ponizno ondje, gledao sam i slušao sve što su iskusni igrači pričali jer sam se htio brzo uklopiti, a oni me nisu mogli bolje primiti. Uvijek ima zezancije, svi se slažemo i nemam riječi prigovora na dečke u svlačionici, predivno ozračje.”

Vladi nije loše ni na klupskom planu. Prošlu sezonu završio je kao jedan od top tri strijelca slovenskog Gorenja, no iako po individualnom planu napreduje iz dana u dan, momčadski rezultat ove je sezone ipak izostao.

“Polovica sezone je bila fantastična, nadali smo se da čak imamo kapacitet i za to prvo mjesto, međutim zadnjih nekoliko utakmica smo upropastili sve što smo napravili. U Sloveniji je sve prekinuto, Celje je službeno proglašen prvakom, mi smo tek četvrti tako da nam je ovo čak i jedan od lošijih rezultata u odnosu na zadnjih par godina.“

Kad ste već spomenuli preuranjeni kraj prvenstva u Sloveniji, kakva je ondje situacija kad u kontekst uzmemo zloglasni virus koji je poharao svijet? Jeste li u Sloveniji ili ste se vratili kući?

“Kod kuće sam već dva i pol tjedna, mogu reći da sam na vrijeme otišao iz Slovenije, baš tada su otprilike počeli s tim uvođenjem strožih mjere i zabranama kretanja. Situacija je slična kao i u Hrvatskoj, međugradska kretanja su zabranjena, ali Slovenci su vrlo disciplinirani i vjerujem da je ondje sve pod kontrolom i mislim da će se brzo vratiti u normalu.“

Znači li ova situacija, s obzirom da ste ranije završili sezonu i proglasili prvaka, da slovenski klubovi neće izlaziti u Europu iduće godine, imate li neka saznanja?

“Što se Europe tiče, nisam siguran, ni EHF još nije donio službenu odluku o tome. Mijenjana su pravila kroz posljednjih godinu dvije, našoj ligi je nešto narastao koeficijent i mislim da bismo mi kao četvrti trebali ići u kvalifikacije za EHF kup, ali kažem, vrlo je upitno kako će EHF gledati na izlaske u Europu iduće sezone, posebice s našoj situacijom gdje je prvenstvo prijevremeno završeno.“

Kako izgleda vaš slobodan dan, uspijevate li kućnim treninzima nadoknaditi one prave, momčadske?

“Svaki dan dobivam tri individualna treninga – od kluba, reprezentacije i od svog privatnog kondicijskog trenera. Baš prije nego ste me nazvali sam odradio jedan trening s curom, trudimo se ostati fit. Naravno da ti nedostaje nešto, da to nije pravi trening kad imaš nekome dodati loptu, na nekome napraviti faul, ali služi svrsi.“

Dakle, i reprezentacija se uključila u brigu o svojim članovima za vrijeme pandemije?

Da, HRS uvijek vodi brigu o nama i kad naša okupljanja i velika natjecanja nisu u prvom planu, a sad su se odlučili nešto više uključiti. Ništa nije striktno i obavezno, ali brinu da imamo dobre materijale. Uglavnom se radi o manjim vježbama za individualne skupine mišića, čučnjevi, sklekovi, vježbe za leđa, za noge i tako dalje…”

Pada li vam ovo teško ili vam psiha kao sportašu ne dopušta da crno razmišljate?

“Bit ću sasvim iskren, ovo mi je prvi put nakon šest mjeseci da sam kod kuće ovako dugo, da imam pravi odmor, tako da se uopće ne bunim. U svakom zlu neko dobro, tako sam ga i ja ovdje našao.“

Vratimo se za kraj još jednom u reprezentaciju. Sad ste sve iskusili, osjetili veliko natjecanje, upoznali klapu i proveli s njima mnogo vremena? Je li srebro s EURA veliko iznenađenje ili samo temelj za rast i početak neke nove snažne Hrvatske?

“Vjerujem da možemo rasti, ali ništa bez krvavog rada. Bilo je na EURU mnogo odličnih stvari, ali bilo je i loših, sad je cilj izbaciti te loše stvari. Ne bih umanjivao ni utjecaj navijača koji su definitivno odigrali veliku ulogu u tome da dođemo do tog srebra, ali defnitivno smo pokazali neizmjerni potencijal, srebrna medalja je dovoljan dokaz, i budućnost leži u našim rukama, u rukama stožera i igrača.”