Marko Livaja je 'odabrani', Valdaus Dambrauskas je stranac kojeg se čekalo, a u Splitu više ne miriše samo na fritulu!

Stvari su pod Marjanom postale ozbiljne. Hajduk je od dolaska Dambrauskasa stopostotan – pet utakmica, pet pobjeda. Za razliku od Željka Kopića, koji je odmah morao u živu vatru, Dambrauskas je prvu utakmicu imao kao naručenu, Dragovoljac na Poljudu, pa težak derbi s Rijekom, zatim dvije utakmice uigravanja pred ‘vječni derbi’ (Istra, Lokomotiva), pa onda šlag na torti – sinoćnja kulminacija koja kao da je izašla iz Torcidinih bajki.

Hajduk nije samo pobijedio Dinamo. Hajduk je dominirao, Hajduk je pokazao mangupski stav, hrabrost, ambiciju i želju kakva godinama nije viđena u bijeloj svlačionici. Novi trener splitske momčadi pravi je melem za Torcidine rane koje je nanio Jens Gustaffson, ali i svi prije njega u dugogodišnjem razdoblju letargije koja je prožimala splitske zaljubljenike u nogomet. Dambrauskas je u odnosu na Gustafssona bio u prednosti na dva polja. Prvo, Litavac je ponovno došao raditi s čovjekom s kojim očigledno itekako voli raditi. Sijali su Dambrauskas i Nikoličius strah i trepet u Litvi sa Žalgirisom, prodrmali tektonske ploče pod HNL-om u Gorici, a sad iz Splita izazivaju prave potrese.

Jedna anegdota posebno ističe koliko je ovaj dvojac bio željan napraviti nešto veliko. Valdas Dambrauskas početkom godine je na stolu imao ponudu Ludogoreca. Financijski ugodnu ponudu velikog kluba za lokalne prilike. Kluba s kojim je mogao biti siguran da će biti na tronu Bugarske, kluba s kojim je također znao da će imati realnu šansu za izboriti europsku jesen. Dominacija u Litvi i treće mjesto s Goricom zvučali su sjajno za životopis trenera u usponu, no za značajniji iskorak ipak je potrebno nešto više. No, Litavac je, ono što mnogi ne znaju, strahovito odugovlačio s pristankom na taj deal. Prepravljale su se mikroskopske sitnice u ugovoru, tražili se dodatni bonusi, zahtijevao se dan više za odluku. Sve zbog poziva Hajduka… Poziva kojeg je očekivao i, budimo realni, za kojeg je vjerojatno znao da će doći prije ili kasnije… Tada, početkom godine iliti prije – nije stigao, kasnije ipak jest. A kad je konačno stigao, e tad Valdas, za razliku od ‘slučaja Ludogorec’ nije odugovlačio ni sekunde!

U hrvatskim nogometnim krugovima već se proširila priča o ‘ludosti’ ovog nogometnog fanatika. Kažu da na Poljudu zna provesti i po deset sati dnevno. Ovisno o terminu vlastitog treninga, Dambrauskas na ‘školjku’ stiže prije ili pak ostaje nakon rada sa seniorskom momčadi. Jer, njega zanima sve, želi svjedočiti treninzima omladinskih kategorija, želi vidjeti sve s čime Hajduk raspolaže, želi proučiti mlade talente – Dambrauskas je čovjek koji razmišlja nadugačko, naširoko i dugoročno! Iz krugova koji pobliže prate Hajduk uvjeravaju me da je rijetko koji trener bio toliko posvećen, možda Igor Tudor, ali ne ovako strastveno, ne u ovakvoj mjeri. Druga stvar je činjenica da je, u odnosu na Gustafssona, već imao iskustvo iz HNL-a. Iskustvo koje je u kontekstu aktualne situacije u prvom rangu hrvatskog nogometa – neprocjenjivo.

Što reći i što napisati o Marku Livaji a da već nije rečeno i nije napisano? Mladi i talentirani padawan postao je Master, čovjek koji je bio blizu prelaska na tamnu stranu, blizu propasti, zaslijepljen vlastitim talentom i bahatošću zbog velikog transfera kojeg mu je isti taj talent donio praktički u tinejdžerskoj dobi, prestao je sa samosabotažom. U njegovim danima u Interu već se pisalo o toj propasti, o tome kako mu glava ne dopušta daljnji napredak, ali Livaja je odrastao i ostavio sve iza sebe.

Sportklub, za one koji ne znaju, u svojoj ponudi ima i grčko nogometno prvenstvo. Prošle i pretprošle sezone imao sam priliku nekoliko puta raditi prijenose Livajina bivšeg kluba AEK-a. I sam zaslijepljen medijskim natpisima i kuloarskim te kafanskim pričama o Livaji, moram priznati kako sam u svakom navratu ostao ugodno iznenađen svime što je pokazivao u respektabilnoj grčkoj ligi. Po izlasku iz kabina u SK redakciji često se međusobno znamo ispitivati ‘Kako su igrali?’, ‘Kakav je bio ovaj ili onaj?’, a nakon AEK-a pitanje koje sam uvijek dobivao bilo je ono ‘Kakav je bio Livaja?’, a moj odgovor bi u pravilu i bez iznimke glasio ‘Fantastičan’, ‘Odličan’, ‘Najbolji na terenu’ i sve slično iz iste kategorije replika. Skeptični smo bili po njegovom dolasku u Hajduk. Nisu se istaknuli Milevskij, Hugo Almeida, doduše već veterani u poznim godinama, ali ipak igračine… Hoće li onda Livaja? Sumnjam….

Pogrešno!

Njegov talent i predanost zrače na terenu u svakoj utakmici – nema smisla nabrajati sve što je napravio do derbija, ali ta klasa koju je jučer pokazao prilikom oba pogotka! To fantastično primanje duge lopte na prsa, pri čemu je Marko pazio da pri prvom kontaktu s loptom ostvari prednost u odnosu na stopera koji ga je čuvao, na način da se ubaci iza njegovih leđa. Da ne primi loptu pa nastavi trčati široko/pravocrtno pri čemu bi stoper krenuo u trk za njim i pod određenim kutem ga uspio zatvoriti. Ne, Livaja je pri prvom dodiru ulazio u prostor iza leđa neuvjerljivih Dinamovih stopera i time ih automatski uklanjao iz jednadžbi, jednadžbi koje su jučer na Maksimiru završavale pogocima u Dinamovoj mreži.

Uz finog veznjaka Krovinovića, Livaja predstavlja zaštitni znak ovog Hajduka. Čovjeka koji neće dopustiti da se na Poljudu rađaju bilo kakve osim onih najviših ambicija. Nekad je bio bio crna ovca u momčadima, čovjek kojeg se otpisivalo i ostavljalo po strani zbog vlastite tvrdoglavosti i neposlušnosti. A sada, sada je on taj koji drugima ne dopušta da postanu takvi, koji čuva suigrače od pogrešaka iz vlastite bolne prošlosti. On je, baš kao i Krovinović, mogao u mnogo jači, europski klub, da ne kažem baš bilo kuda… No nije, odlučio se za ljubav, odlučio se za manje novca, ali više emocije, veću dozu adrenalina u krvi. Baš kao i Krovinović. I to najviše govori o predanosti ovog dvojca da promijene krvnu sliku Hajduka!

‘Bili’ su u Rijeci pobijedili pogotkom u 98. minuti, srušili su dečke s Kvarnera na način na koji su ove sezone baš oni često rušili svoje protivnike. Mnogi će reći – sreća! Ali znate onu, sreća prati hrabre… A Hajduk je u ovom trenutku itekako hrabar! Dinamo u derbiju nije bio dobar, ali i takav Dinamo bi zadnjih godina Hajduka u pravilu dobivao. Ne i sinoć! O sinoćnjem se derbiju pričalo valjda više no o bilo kojem u posljednjih deset godina, i to najviše oslikava koliko je Hajduk ove sezone ozbiljan, koliko je prodrmao HNL.

U Splitu se osjeti veliki optimizam, Rivom i gradom vlada pozitivna energija, valjda najveća od one sezone kad je Hajduk s Antom Mišeom na klupi posljednji put bio vrlo konkurentan i vrlo blizu Modrih. Mora se ipak reći – nemojte otpisati Dinamo, itekako je još uvijek moguće da osvoje titulu s 10, ma i više bodova prednosti. Loši jesu, neuvjerljivi jesu, ali puno je do kraja prvenstva i nema sumnje da će oni s vremenom, na ovaj ili onaj način, s ovim ili onim trenerom, na proljeće a možda i ranije, pokazati taj šampionski gard, ući u seriju nakon koje će sve biti moguće.

No, dojam je da će im biti vrlo nezgodno i teško. Teže od ičega što aktualna generacija iz Maksimirske 128 pamti. Ne samo zbog Hajduka, već i zbog Rijeke i Osijeka. HNL je postao izrazito moćna liga!

No ovo je ipak tekst o Majstorima s mora, pa ‘ajmo ga i završiti u tom stilu. A kad pričamo o Hajduku, stvari su odjednom dobile izrazito pozitivan kontekst i jedno je sigurno – u Splitu više ne miriše samo na fritulu.