Piše: Darin Janković
Povijest je majka mudrosti, pa nas uči: Real Madrid je došao u finale prvog ikada Kupa prvaka, davne 1956. godine, nakon teško izborenih pobjeda protiv Partizana i Milana te na Parku prinčeva igrao protiv tada dominantnog francuskog kluba, Stade de Reims. Već nakon deset minuta gubili su 2:0 i malotko im je davao šanse na stadionu prepunom navijača domaćina. Međutim, vratili su se, i to dvaput jer gubili su i 3:2 te osvojili prvi uhati trofej.
Zaokrenut ćemo kotač povijesti za 30 godina unaprijed i sjetiti se dva nastupa Reala u tadašnjem Kupu Uefa. Godine 1985. fenomenalna Rijeka pobijedila ih je na legendarnoj Kantridi 3:1, ali nije bilo dovoljno. 3:0 u uzvratu, gdje je posljednji gol pao u 82. minuti. Te se iste godine Real još jednom vraćao iz mrtvih, protiv Intera. A godinu poslije bili su već otpisani nakon što ih je Borussia Mönchengladbach u prvoj utakmici 3. kola dobila čak 5:1. Na Santiago Bernabeu je bilo 4:0. U oba spomenuta navrata osvajali su konačne titule, koja su ostala jedina dva Kupa UEFA u njihovim vitrinama.
Pa vratimo se u današnjicu gdje je Real Madrid bio nogometni Houdini, koji se izvlači iz najgorih situacija, u više navrata. Spomenut ćemo samo finale iz 2014. godine s golom za produžetak Sergia Ramosa u 93. za osvajanje Decime protiv Atletico Madrida, a onda i niz iz ove godine kada su na putu do finala pobijedili prvi, drugi i četvrti najvrjedniji klub na svijetu. I sada u finalu imaju treći.
Poanta svega navedenog je sljedeća: baš kao ni većina toga u životu, niti nogomet nije egzaktna znanost gdje je sve moguće kvantificirati, izmjeriti, usporediti… A ništa nije niti slučajno, pa čak niti činjenica da kada se u svojoj bogatoj povijesti Real Madrid morao izvlačiti, napravili su to uspješno zahvaljujući snažnom klupskom karakteru, koji živi u igračima Los Blancosa već 120 godina. Veliki klubovi imaju svojevrsni bahati gard, koji im sigurno pomaže u ostvarivanju velikih rezultata, i to je nešto što se osjeća na svakom koraku. Tko god je bio na Camp Nou ili Anfieldu razumije što govorim. Klub nije samo zbroj vrijednosti igrača, analiza njihovih motoričkih sposobnosti i vještina ili mudrost trenera. To je nešto više, gotovo transcendentalno, i to imaju samo oni najveći klubovi u povijesti ovog sporta.
Dva će se takva sastati u finalu, 28. ovog mjeseca, u istom gradu gdje je Real osvojio prvu od svojih 13 titula. Hoće li osvojiti 14. ili će Liverpool osvojiti svoj sedmi sada je manje važno, jer samo imena suparnika u tom finalu jamče spektakl. I ponovno neće pobijediti analiza očekivanih šansi, postotak dugih točnih lopti niti zone dodira s loptom, koju će nam prezentirati neki Wenger ili tko zna tko. Osvojiti će je jednostavno 11 mladića koji će tu večer igrati bolje, a svaki na travnjaku svjestan tradicije i veličine kluba čiju majicu nose i čiji su DNK – htjeli, ne htjeli – primili u sebe onog trenutka kada su je odjenuli na sebe.