Bilo je to 19. siječnja ove godine. Sjedio sam u stanu u Zagrebu i gledao Hajdukov video predstavljanja Ivana Perišića. Uz pjesmu Arsena Dedića prikazivao se Ivanov odlazak u bijeli svijet kao dijete, no u konačnici i njegov povratak kući u – Hajduk. Napisao Karlo Benat

U tom trenutku poslao sam poruku svojim prijateljima koja je glasila: “Je*ote ja sam počeo plakati na video.” Enormna količina emocija prošla je kroz mene u tom trenutku jer dolazak Ivana Perišića u Hajduk činio mi se nestvarnim.

Imao sam osjećaj kao da sanjam i da čekam samo da se probudim te vratim u realnost. Jedan od najvećih hrvatskih igrača u povijesti i meni osobno najdraži reprezentativac potpisao je za moj omiljeni klub. No, to nije bio san.

Tri mjeseca kasnije, Ivan je debitirao za Hajduk na prepunom Poljudu u porazu od Dinama u polufinalu Kupa. Ušao je u 73. minuti susreta uz gromoglasni aplauz.

Tu utakmicu gledao sam na mobitelu dok sam se vozio za Zagreb iz rodnog Šibenika. Posve razočaran Hajdukovom igrom, čekao sam samo trenutak da vidim Ivana kako ulazi u Hajdukovom dresu na poljudski travnjak. U tom trenutku naježio sam se kao rijetko prije toga. No, to je manje-više bilo sve vrijedno spomena 35-godišnjaka iz Omiša.

U tmurnom kraju polusezone, Perišić je dobivao minute koliko je želio, kada je želio i na kojoj poziciji je želio. Niti jedan europski klub mu to ne bi omogućio. Sjedio bi prikovan za klupu i na Euro bi stigao s mizernim brojem minuta.
Međutim, Hajduk mu je u potpunosti izašao u susret. Znao sam se pitati u tijeku pojedinih utakmica: “Zašto Perišić igra beka?” Naime, kasnije se ispostavilo da je to zbog Eura u Njemačkoj. Izbornik Zlatko Dalić na toj ga je poziciji koristio u utakmici protiv Albanije i odigrao je sasvim korektno.

No, vratimo se na Hajduk. U dresu Splićana, Perišić nije pokazao praktički ništa. Osim utakmice na Rujevici i pogotka u Puli sve ostalo bilo je daleko od onog pravog Ivana Perišića. No, kritika nije bilo. Svima je bilo jasno da oporavak i povratak nakon tako teške ozljede nije jednostavan.

Međutim, uzet ću za primjer Darija Melnjaka. Lijevi bek Hajduka doživio je identičnu ozljedu, no to se baš i ne bi reklo na njegovom stavu na terenu. Melnjak ulazi s 200 % u svaki duel, dok se kod Perišića evidentno vidi strah i svojevrsna kočnica u glavi.

Je li se on čuvao za svoj budući klub ili je stvarno još u strahu. Ne znam. Jedino što znam da je u potpunosti razočarao. On u ovom trenutku ne izgleda kao igrač koji može igrati u početnih 11 Hajduka. Da, znam da suludo zvuči da Ivan Perišić nije za početnu postavu Hajduka, ali to je u ovom trenutku jednostavno tako.

Ovakav Perišić nema što tražiti na europskoj sceni, barem na poziciji krila. On može igrati beka, ali elitno krilo on više nije. A čini se da on to sebi ne može priznati. “Svoj” klub iskoristio je za rehabilitaciju i pripremu za Euro, a zauzvrat mu nije dao ništa. Točnije, dao mu je jednu veliku pljusku. Ne samo klubu, već navijačima, svakoj osobi koja voli Hajduk, a najveću pljusku dao je samom sebi.

Je li se Hajduk mogao bolje postaviti prije samog potpisa ugovora? Zasigurno da je. No, Lukša Jakobušić je cijelu svoju priču gradio na emociji i vjerojatno je računao da ga Ivan Perišić neće razočarati i od Hajduka napraviti samo prijelaznu stanicu u svojoj karijeri. Istina, Perišić nije razočarao Dubrovčanina, već je to napravio novoj klupskoj garnituri s Nikolom Kalinićem na vrhu.

U eter sada izlaze svakakve priče. Jedna o njih je ta da je Perišić postavio ultimatum Hajduku. Naime, kažu da je Perišić odmah najavio da će na Poljudu ostati samo ako se osvoji naslov te nakon toga uđe u skupine europskih natjecanja. Ako je to istina, Perišić se postavio kao da dolazi njegova najbolja verzija, a ne verzija koja je doživjela tešku ozljedu koljena i trenutno ne može proći niti jednog HNL beka.

Klub je veći od bilo kojeg igrača, a pogotovo Hajduk. “Mi” nismo osvojili naslov od 2005. godine, i što se mene tiče, ne moramo još tko zna koliko godina. Ali Hajduka nitko neće praviti svojom igračkom, jer Hajduk je klub koji svoje ideale ima. Njegova povijest seže od daleke 1911. godine, a Ivan Perišić iz Omiša ostat će zapisan kao jedan od najvećih izdajnika. Pa kome pravo, a kome krivo.

Godinama je obećavao svoj povratak, ali ovakav scenarij nitko nije mogao zamisliti. Ivan Rakitić brzo napustio je Al-Shabab i odrekao se nevjerojatnih 15 milijuna eura da bi došao u Split.

“Drugi Ivan”, on je od Hajduka napravio svoj Al-Shabab i iskoristio ga. Zato, ”Drugi Ivane”, hvala ti za jedno veliko – ništa i sretno ti bilo.