Na primjeru Martina Baturine vidi se najbolje kako su u proteklim godinama gospodarile dvije uprave.
U subotu 9. srpnja nakon prvog ogleda dva najveća hrvatska nogometna kluba naslov SKenera je bio: Dinamu ovakav Hajduk nije ozbiljan konkurent.
U tom sam tekstu spominjao da je Hajduk deficitaran u kadru, da ima jednu pravu zvijezdu – Livaju, dva Kalinića koji će manifestirati svoju klasu, Krovinovića čiji nogomet volim, no on nije ozbiljan igrač za ritam srijeda – nedjelja, te nešto talenata i limitiranih igrača. Naravno, pisao sam o širini kadra i to je bio moj jedini argument. Mjesec dana kasnije, ipak ta spoznaja polako dolazi na površinu.
Ante Čačić je razmišljalo o negodnom i skliskom norveškom lososu. Ostavio je na klupi Drmića i Oršića, očito dao naslutiti da mu njih dvojica trebaju na norveškoj vjetrometini. No, Čačić ima luksuz na travu poslati i neke igrače koji nisu izmučeni u svakoj utakmici, kao što je to slučaj s Hajdukovim.
Spominjao sam ovih dana i Čačićev problem da mora ganjati rezultat i brzo složiti igru. To mu nije išlo kako se očekivalo, a onda je stigao derbi, taj trenutak u kojem je Dinamo prodisao i ozbiljno se poigrao s ispuhanim ‘bijelim’ balonom. Iako je na poluvremnu bio minus, niti jednog trenutka nije bilo upitno. I iskreno ne sjećam se kada je Dinamo posljednji put ovako izdominirao Splićane.
Jakobušiću je ostalo deset dana, vidi se da pokušava, traži rješenja u sklopu svog proračuna da osnaži momčad. No, i on i njegova vizija ipak pate, ponajprije zbog nekih prošlih splitskih vremena. I tu ponajprije govorim o omladinskoj školi Hajduka, ali ne od kada ju vodi Boro Primorac, već prije njega.
A najbolji detalj je možda – Martin Baturina. Tu se moramo vratiti na povijest i prošlost, na činjenicu da je Mate Baturina, nekadašnji igrač Hajduka, Zagreba, Grasshopera svoju djecu prve korake učio igrati u Splitu. Počeli su u Hajduku, no u tim trenucima se nešto prelomilo i Mate je svoje klince preselio u Split. Dinamo kada mu se pružila prilika nije čekao.
I nije to jedini primjer, takvih ima puno, a za takve se stvari negdje i nekad mora odgovarati. Martin Baturina, kojem je šmeker Bruno Petković dao u ruke Dinamov broj 10 nije mogao promašiti. Bilo je doista lijepo vidjeti jednog mladića, koji je još tinejdžer, ali već sada ima u nogama ono što imaju igrači koje ćemo pamtiti i koji zaslužuju tu Dinamovu desetku, koju su nosili najveći igrači u povijesti kluba iz Maksimirske 128.
Dinamo ima novog cenera, a netko mora reći u Splitu zašto nije u ‘bilom dresu’.