Znam da prenosiš Vitoriju Guimaraeš i Rio Ave, a ja još samo gledam Liverpool i Manchester City, ako se s dečkima ne dogovorim za druženje.

Te kave s Robertom Prosinečkim koje se ciklički događaju i sve ih manje ima nekako postaju i vrijednije. U kutu Brankić s pivom, ja na drugoj kavi, a Veliki Žuti naručuje – daj mi Maxflu, ali onaj jači.

“Te prehlade su sve češće”,  požalio se jedan od najvećih španera koje smo ikad imali.

Pokušao sam izustiti – tko bu, ali naletio sam na – roling.

“Samo ne molim te nemoj intervju tražiti. Sve sam već sto puta ispričao, a ti si taj film sto puta gledao.”

Dvadeset godina u meni čuči ideja da napišem knjigu o Robertu Prosinečkom, ali on me dribla kao nekad sve svoje protivnike.

“Tko bu to čital? Pa ove klince ništa ne zanima.”

Zanimljivo, ovo je druženje proteklo uglavnom u seciranju društevno-političke situacije, o smeću koje mu je Tomašević donio pred kućni prag i koje mora preskakati kao što je nekoć preskako nadobudne stopere koji su klizećim startovima pokušali zaustaviti velikog nogometnog majstora. Robi je nesretan, ali osjetio sam i bunt jednog mladog studenta, koji sad protestira u Beogradu protiv totalitranog režima Aleksandra Vučića.

“Mene boli kad je košara hrane u Zagrebu skuplja nego u Berlinu, a kakav je omjer u primanjima. I što moji prijatelji više ne mogu tako lako zavrtiti rundu pića sad u ove blagdanske dane. Za to bi netko ipak morao odgovarati.”

Pa nemaju oporbu?

“To sve govori o nama.”

Malo je Robi pustio “politiku u svoju butigu” i zapravo mi je naj zanimljivi dio razgovora o nogometnoj Superligi.

“Ne znam što se mora dogoditi a da se Superliga ne dogodi. U društvu u kojem se krećem svi kažu da nema šanse, a ja sam siguran da će do toga doći i nećemo predugo čekati.”

Mislio sam za Velikog Žutog da je posljednji romantik, baš kakav je igrač bio.

“Ma znam da si neki dan prenosio Vitoriju Guimaraes i Rio Ave, ali tko bu to gledal. Nemrem ni pet minuta. Gledam Liverpool i Manchester City, Real, Barcu, ali i to ostavim ak me dečki zovu da odem malo se podružiti. I ne zaboravi novac je sve, a dio ljudi na ovom svijetu ima novac. I oni će kao i uvijek pobijediti sve.”

Kada se pojavila Liga prvaka u početku mi je to bilo – novo, bio sam mlađi i mogao prihvatiti za ondašnje vrijeme revolucionarnu promjenu. I kako su godine prolazile, kada su dozvolili da iz najvećih pet liga igraju po četiri kluba oni su zapravo najavili

Superligu prije Superlige. Sve češće se moglo čuti kako više nitko ne gleda utakmice na jesen kada se igra po skupinama, već tek na proljeće u nokaut fazi.

“I pobjednik dobije 60 milijuna na kraju. Superliga nudi puta deset”, dodaje Prosinečki.

A što je s klubovima iz velikih liga?

“Igrači Liverpoola će izjaviti da je najvažniji FA Cup kako se ne bi zamjerili kralju i Buckinghamskoj palači, a direktori će brojat lovu koju će inkasirati od Superlige. I to je sve što ću ti reći.”

I tako me eto izdao Robert Prosinečki, a da nije ništa slagao. Izdao je moj ideal nogometa, moj Kup kupova i Kup Uefe, u neku kasnu jesen sudar Club Bruggea i Rome ili Glasgow Rangersa i Borussie (M). Nostalgija ili samo otpor prema elitizmu. Da se ne lažemo najveći svjetski nogometni klubovi su postali globalne korporacije. I od toga se više ne može pobjeći. A tko je tome najviše pridonio. Pa mi sami, ili većina nas samih koji više ne želimo gledati ništa drugo osim najboljih igrača, najvećih utakmica, najraskošnijih arena. I to da bude sve popraćeno poplavom aktivnosti na društvenim mrežama. Nas koji brojimo ‘sitno’ do penzije sve to zamara, ali naši sinovi i unuci samo na to odmahuju rukom.

“Deda, pregazilo te vrijeme.”

Tako sam i ja govorio svom ocu kada je rekao da je su Ivo Robić i Arsen Dedić pojam, a ja sam uzvratio – ne nego Milan Mladenović i Johnny Štulić.

Superligu je nedvojbeno stvorio kapitalizam, što u ovoj priči i nije odveć bitno, jer sve oko nas je samo bjesomučna borba za profitom, to sada odabranima “neželjeno čedo” su upravo stvarali – oni. Licemjerna Uefa, koja je prva jurila za elitizmom u nogometu, i dosad stvorila najveće razlike u nogometnoj kvaliteti jer ih je samo zanimao profit i novac. Fifa koja spava u Rijadu i samo čeka neku novu – infuziju. Dragi moji brzo će doći trenutak kada će se Svjetsko nogometno prvenstvo igrati samo na najbogatijim mjestima, kao što se u Kolnu već deset ili više godina igra Final four rukometne Lige prvaka.

I da, Superliga će se dogoditi samo zbog toga što ste to vi tražili. Ne mi, nego vi!