Dnevnik jednog navijača: Treća liga, e to je ljubav

Alex Caparros / Stringer

Depor je tada za mene postao način života, i radovao sam se kao malo dijete kad su ljeta 1995. osvojili svoj prvi trofej, španjolski Kup kralja Piše Marijan Rastić

La Coruna i Galicija mi nisu postale zavičaj, makar dolazeći na ‘balkon atlantika’ kroz sve ove godine je se nikad nisam osjećao kao stranac. Ta misao postala je nekako lajtmotiv mog života tijekom posljednjeg desetljeća, tijekom kojeg se moj Deportivo borio što za ostanak u najeltinijem razredu španjolskog nogometa, što za ulazak u njega. No jučer se dogodilo nešto još gore. Posljednji mukli akrord mojih dugih i beznadnih razmišljanja o tom zlosretnom klubu. Depor je, kao što to vjerojatno znate, ispao u Segundu B iliti po naški u treću ligu. 

Ista misao vrti mi se u glavi i ovog utorka, 21. srpnja ljeta gospodnjeg 2020. dok ispijam sok u jednom zagrebačkom kafiću gledajući kroz prozor kako se na stabla sunce prosipa prašinu žarkog ljeta. Razmišljam dalje. Kad bi danas među mlađim ljubiteljima nogometa napravio istraživanje tipa, tko su na primjer Bebeto, Rivaldo, Mauro Silva, Roy Makaay, Juan Carlos Valeron ili Diego Tristan, većina anketiranih bi vjerojatno zakolutala očima. I tako smo došli na priču o Deportivu. Koji je danas za malo starije ljubitelje nogometa tek uspomena na nekoć slavni klub iz Galicije pred kojim su drhtali svi europski velikani.
Međutim povijest Deportiva priča je i o povijesti španjolskog nogometa. Nećemo se sad detaljnije prisjećati šezdesetih i Amara Amancia (kasnije člana one čuvene generacije Kraljeva koja je pod dirigenstkom palicom Miguela Munoza devet puta za redom osvajala naslov), nećemo spominjati vrijeme sedamdetih i osamdesetih kada je klub iz La Corune više boravio u drugom nego u prvom razredu španjolskog nogometa.

Pišući o događajima iz prošlosti mi uvijek pišemo da precijenjujemo vlastito sudjelovanje u njima. Nismo pouzdani svjedoci jer vjerujemo da naša prošlost nije tek provalija na koju se danas ne smijemo ni nagnuti. Te 1992., pred točno 28 godina počeo sam pratiti Depor. Tablica je govorila da se jedan mali nepoznati klub iz La Corune bori s aktualnim prvakom Europe s jedne strane i povijesno gledajući najvećim svjetskim klubom s druge strane za naslov španjolskog prvaka. Dobio sam nekako u to vrijeme i prvu Astrinu satelistku televiziju i počeo detaljnije pratiti La Ligu. Momčad Arsenia Iglesiasa osvojila me svojim načinom i shvaćanjem nogometne igre. Maltretirao sam tog ljeta po ZG kafićima nogometaše koji su u to vrijeme igrali na Pirinejskom poluotoku s pitanjima o Deportivu. Depor je bio tako daleko, a ja sam mu želio biti bliže. Nisu uspjeli te 1993., a nakon što su iduće godine promašenim kaznenim udarcem u posljednjoj minuti zadnjeg kola prepustili četvrti uzastopni naslov Barceloni (makar su u prvenstvu na tablici bili vodeći od treće do  pretposljednje runde) bio sam potpuno njihov. Depor je tada za mene postao način života, i radovao sam se kao malo dijete kad su ljeta 1995. osvojili svoj prvi trofej, španjolski Kup kralja. A da ne spominjem što su moji kvatrovski prijatelji morali sa mnom preživjeti lipnja 2000. uz prijenos na HRT-u našeg sadašnjeg komentatora Željka Vele, kada je konačno Depor postao tek deveti klub u Primeri kojem je uspjelo doći do naslova.

Priča o propasti Deportiva počet će prije toga. Nekako kad je na scenu stupilo Bosmanovo pravilom, u vrijeme kada je galicijski odvjetnik August Cesar Lendoirio pokušao na balkonu atlantika stvoriti momčad al pari Barceloni i Realu. Super Depor. Kažem propast, jer se već početkom 90-ih trošilo objektivno više nego što se moglo. Da polako dolazi kraj dalo se naslutiti još ljeta 2003., u Bayern je prodan tada najbolji igrač bijelo-plavih Roy Makay. Unatoč tome 10 mjeseci kasnije ostvaren je najveći klupski uspjeh u povijesti, polufinale Lige prvaka, kad je na Riazoru pregažen Milan sa 4-0. Nakon toga Depor je (najviše s obzirom na financijsku neimaštinu) boravio uglavnom u sredini ljestvice, u dva navrata je sudjelovao u Intertoto kupu, preko kojega se 2009. plasirao poslednji put u Europu. A 2011. ispao je iz Primere nakon što je dva desetljeća neprekindo bio njen član. Pa se vraćao, pa opet ispadao. Lani sam kao sukomentator u kvalifikacijama za Primeru naše cijenjene kolege Ivana Hodobu i Zorana Grgića. Potonji me nekako istrpio kad je Depor u kvalifikacijskoj poluzavršnici (uguravši se u poslednji čas u kvalifikacije) prošao Malagu. Međutim prenosivši s kolegom Hodobom odlučujuću utakmicu za ulazak u viši rang s Mallorcom (prvi ogled u Coruni završio je pobjedom Depora 2-0) osjetio sam nakon poraza od 3-0 nekim čulom da ta momčad nije za elitni razred i da bi stvari u budućnosti mogle krenuti na gore. I na žalost bio sam u pravu. Danas, su nam ostali samo nepregledni hodnici arhiva i uspomena o nekad jakom Deporu koji je pobjeđivao na Old Traforu, Olimpijskom stadionu u Munchenu, na Santiago Bernabeu, Camp Nou, San Siru, Highburyu, Koprivnici ili Splitu.  

Vrućina ubija dok s radio stanice vanvremenska pjesma „Drive” od Carsa me vraća u boje mladosti. Vrtim neke svoje davne filmove. Prije 15, 20 godina gledao si s nekim idealističnim očima na cijelu priču o Primeri, Deportivu. Danas kad je tvoj Depor ispao u treću ligu cijela ta priča ti izgleda kao jedan ispušeni balon. Sve je od tada isto, samo što ti se slika iz SN Revije sedamdesetih Puskasa i Di Stefana na zidu tvoje radne sobe čini nekako novijom. Sve je isto, samo što tvog Depora više nema ni među drugoligašima. Razmišljaš o bijegu od svih tih misli i zaključuješ da je on nemoguć. Bježati se može samo u zamamne labirinte sna.

Ljetno vruće prijepodne drži me u nekoj opojnoj omaglici. Na izlasku iz kafića primjećujem hrpu lišća i ne mogu se sjetiti da li je ista bila ovdje kad sam ušao. Sunce peče, i sad će jedno vrijeme vladati vrućine, a onda će doći olovne kiše. Koraćam u pravcu centra grada, te u jednom trenutku čujem uličnog svirača kako na akustičnoj gitari pjevuši pjesmu Gipsy Kingsa „Volare“. Pjesma ti miluje uši svojom latino-tembromi daje ti nadu da nije baš sve zgaženo, bačeno i propito. Sjetih se riječi jednog od svojih najboljih prijatelja od prije koji mjesec:, „Ma pusti Rile Depor, što ti sve to treba u životu, kao da nemaš svojih briga, tebi ni iz džepa ni u džep“… Ali on ne zna, kao što mnogi ne znaju… Depor je moja ljubav i moja sudbina. Svaki pokušaj vanjske intervencije, svako nasilje nad tom sudbinom je poput neke teške opreacije iz koje se ne izlazi isti.
Jednog lijepog dana rano u ljeto svirat će na radio stanici Carsi i „tko te noćas vozi kući“. Na zidu radne sobe će visjeti slika zagrljenih Puskasa i Di Stefana. Španjolski stadioni bit će puni gledateljstva željnih driblnga, udaraca i dubinskih proigravanja. A Depor će se vratiti: Prvo u Segundu, a zatim u Primeru. Ne sumnjam u to…