Tata, tko su bili najbolji nogometaši, propitkivao sam znatiželjno negdje sredinom sedamdesetih gledajući prve prijenose nogometnih utakmica?

“Uh, teško pitanje, bilo ih je puno. Za mene je najbolji bio Stjepan Lamza. Bilo je puno velikih igrača, Vukas, Bobek, Zebec, Šekularac, Miloš Milutinović, a poseban je bio Ivica Osim.”

Zašto Osim?

“Pa, bila je anegdota: i nakon odslušanog glazbenog broja, Osim i dalje ima loptu.”

Zar je bio tako dobar?

“Sjećam se jednom u Maksimiru, igrao je sam, nitko mu nije mogao oduzeti loptu. Sam je pobijedio Dinamo, bilo je fantastičan.”

Ivice Osima, ili Švabe iz Sarajeva i Štrausa sa Grbavice pamtim kao trenera. Posebno onu tužnu noć na Grbavici, kada je njegov Željo nadigrao mađarski Videoton u polufinalu Kupa Uefe, te ispao u posljednjoj sekundi. Naravno, sjećam se i njegovog lica u Maksimiru 1990. godine kada je cijeli stadion navijao za Nizozemsku protiv Jugoslavije, koja se pripremala za Svjetsko prvenstvo u Italiji. Bilo je to tek mjesec dana nakon neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. godine. Nije se lako pomirio da mu je Zagreb te večeri okrenuo leđa. Nije to bilo u njegovoj filozofiji. Pamtim i njegov kraj na klupi Jugoslavije, kada su prve bombe počele padati na njegovo Sarajevo.

Kada su se na ovim prostorima početkom devedesetih godina počela prebrojavati krvna zrnca, Ivica Osim je jednom prilikom rekao:

“Ja sam tamo neki Hrvat!”

Odjeknula je ta njegova izjava poprilično snažno, a iza sebe ostavila repove. Osim je Sarajlija, rođen u Drugom svjetskom ratu, oženio je suprugu Asimu, Željezničar mu je prva i rekao bih jedina ljubav. Jednostavno zazirao je od vjere, nacije, jedina vjera u njegovom životu bila je – nogomet. Opčinjen tom loptom, tom igrom, nadmudrivanjem sa suparnikom, ali nikad s dozom ponižavanja. Bio je vrsni matematičar, zbog čega je u srednjoj školi bio oslobođen mature. Bio je načitan, obrazovan, mudar.

Osima sam upoznao u Grazu, gdje je u nedjelju i zauvijek zaspao. Bilo je to prije utakmice Sturma i Croatije u Ligi prvaka. I ne sjećam se baš svakog detalja, demencija i kod mene kuca na vrata, ali sjećam ga se poprilično odmjernog, staloženog, ali tamo u dubini duše nesretnog čovjeka. Koji je samo želio jedan normalan život najprije nogometaša, a kasnije nogometnog trenera. Doimao se gospodski, toplo ljudski, iskreno.

“Možemo da pričamo o fudbalu (to je izrekao s posebnim sarajevskim akcentom), a o onom drugom, zar je više uopće bitno. Jednostavno, mi smo tu bili samo usputni protagonisti jedne velike tragedije. Tu nažalost nema ni jedne pametne. Sve sam drugačije zamišljao, u trenerskom naponu sam ne svojom voljom bio zaustavljen.”

Što god tko mislio, kako ga je u konačnici i vidio i shvatio, Ivica Osim je bio odan svojim uvjerenjima. Želio je samo uživati u nogometu, svojoj obitelji. A ne patnji.