Ali tuga zbog praznih tribina će se zaboraviti jednom kad utakmica počne, i siguran sam da je svi jedva čekamo

I tako se nastavlja. Nakon gotovo tri mjeseca prisilne i neželjene pauze zbog koje se cijeli svijet doslovno zaustavio, napokon imamo nastavak La Lige. I koliko god bio uzbudljiv i sjajan, toliko je još i nespretan i nepredvidiv što, naravno, nije nužno loša stvar. Natjecanje se nastavlja seviljskim derbijem, ili takozvanim “El Gran Derbijem”, naslovom kojeg smo svi prigrlili, jer je ovo stvarno najžešće rivalstvo španjolskog nogometa. Da mi je netko rekao prije početka sezone: “Morate odabrati SAMO JEDNU utakmicu ​​koja će biti s navijačima”, samo bi bilo pitanje koji stadion u gradu Sevilli bi izabrao za spektakl Seville protiv Betisa. Naravno, u Španjolskoj ima prestižnijih utakmica, ali kad je riječ o atmosferi, strasti i predanosti, ništa se ne može usporediti s onim čemu svjedočimo godinu za godinom, desetljeće za desetljećem, na dva prekrasna stadiona u samom srcu Andaluzije.

Ako iz jednadžbe oduzmemo navijače, što imamo?

– Pa, samo nogomet. Nogomet u svom najčišćem obliku. Igralište, igrači, sudac i lopta. Nema ometanja i potpore navijača, bit će to zaista kao trening, ali s mnogo više toga na kocki.

Sevilla je igrala sjajan nogomet ove sezone i s malo više sreće ili s možda malo manje tvrdoglavim Lopeteguijem mogla je biti u utrci za naslov, jer Barcelona, ​​Real i Atletico, za svoje standard, imaju ispodprosječnu sezonu. U tim prvim kolima natjecanja bilo je zbilja impresivno kako je izgledala Sevilla, s obzirom da su promijenili većinu momčadi. Ocampos, Fernando, Diego Carlos, Reguilon, kao da su tamo igrali godinama. Sva zasluga za to treneru. Kako je sezona odmicala, neki igrači zaslužili su više šansi (Dabbur), dok su drugi imali previše kredita (de Jong, Torres, čak i Banega kasnije). Što se tiče Betisa, njihova momčad jednostavno nije mogla pronaći pravi ritam, a njihov trener izgledao je mnogo puta kao da je predodređen za otpuštanje. Zaista je misterija kako nije uspio izvući više iz Borje Iglesiasa. A da i ne spominjemo preveliki broj pogrešaka u obrani. I baš kad pimisliš da je to to, Rubi je povijest, oni bi odigrali dobru utakmicu ​​ili nekoliko dobrih utakmica, a on bi dobio malo zraka. Zeleno-bijeli sigurno imaju neke sjajne igrače u svom sastavu, ali kao da je momčad dizajnirana za drugog tipa trenera, možda nekog poput Setiena.

Bit će čudno gledati igrače kako izlaze na prazan Sanchez Pizjuan. Iz naše perspektive bit će čudno i ganutljivo tužno govoriti zapravo tijekom posljednjih nekoliko minuta prije početka, jer želimo uživati ​​u ljepoti seviljske himne koju je na stadionu pjevalo 40 000 ljudi. Ali tuga će se zaboraviti jednom kad utakmica počne, i siguran sam da je svi jedva čekamo.