Hrvatska nogometna reprezentacija ovog tjedna opet dolazi u Split i prava je to prilika zaroniti malo u prošlost i prisjetiti se Hajdukovih igrača koji su ostavili najdublji trag u nacionalnoj vrsti.

Ivan Perišić i Nikola Vlašić najistaknutiji su hajdukovci trenutno u reprezentaciji, tu je i Mario Pašalić, priključio se ove godine Marko Livaja…

Odlučujuća utakmica protiv Rusije za plasman na Svjetsko prvenstvo igra se baš u Poljudu pa smo izdvojili 11 najboljih hajdukovaca koji su nastupali ili još uvijek nastupaju u kockastom dresu.

Tu smo obuhvatili i one koji nisu nužno ponikli u Hajduku poput Roberta Jarnija, koji je kao tinejdžer stigao iz Čakovca, ali i one koji nisu odigrali ni jednu natjecateljsku utakmicu za Hajduk iako su u njemu prošli omladinski staž, poput Perišića.

Uglavnom, bila bi to vraški dobra momčad koju smo posložili u formaciju 3-4-2-1. Slažete li se s našim izborom ili biste nešto promijenili? Podijelite s nama svoja razmišljanja. Evo naših 11:

Stipe Pletikosa (114 nastupa) – Otkako je Pletikosa 1999. briljirao za Hajduk protiv Croatije na Maksimiru (u svim je izvještajima dobio “desetku”), njegov se talent nije mogao ignorirati. Te je godine i debitirao za reprezentaciju pod vodstvom Ćire Blaževića. Dohvatio je zalazak brončanih iz Francuske, a dijelio je i svlačionicu s dobrim dijelom srebrnih iz Rusije. Oprostio se na Mundijalu u Brazilu 2014., petom velikom natjecanju na kojem je nastupio. Danas radi kao tehnički direktor naše reprezentacije.

Slaven Bilić (44 nastupa, 3 gola) – Ratne 1992. tadašnji izbornik reprezentacije pokojni Stanko Poklepović na australsku je turneju poveo mladog Slavena Bilića koji će kasnije u Ćirinoj generaciji postati stožerni igrač obrane. Inteligentan na travnjaku, ali i izvan njega, Bilić je bio vrlo pouzdan, ali povremeno i “uličarski” lukav kao onda kada je dobio isključenje Laurenta Blanca u polufinalu SP-a 1998. Možda iznenađujuće, nakon tog Mundijala odigrao je još samo jednu utakmicu za reprezentaciju. Od 2006. do 2012. Vodio je Hrvatsku kao izbornik.

Igor Štimac (53 nastupa, 2 gola) – Rođeni lider, beskompromisan, karizmatičan i temperamentan. Ili ga volite ili ne, teško je pričajući o njemu ostati ravnodušan, ali je činjenica da vam je takav igrač potreban u momčadi. Stasiti Metkovac debitirao je u predbožićno vrijeme 1990. protiv Rumunjske na riječkoj Kantridi, nakon čega je obilježio eru hrvatske reprezentacije 90-ih godina. Bez njega je sastaviti obranu bilo gotovo nemoguće. U trenerskoj je karijeri i on, poput Bilića, postao izbornik naše izabrane vrste.

Igor Tudor (55 nastupa, 3 gola) – Još kao klinac debitirao je za Hrvatsku 1997., a bio je i dio brončane generacije Vatrenih. Na prijelazu stoljeća postao je standardan, onda kad je u Juventusu stasavao u svjetskog stopera. Zbog ozljede je preskočio SP 2002., a dvije godine kasnije na Euru ostavio je trag autogolom protiv Francuske i golom Englezima. Snažan u zraku, ali i spretan na tlu, Tudor je znao igrati i zadnjeg veznog, no problemi s ozljedama na kraju su mu skratili karijeru.

Darijo Srna (134 nastupa, 22 gola) – Na čak šest velikih natjecanja Srna je nastupio, a oprostio se nakon Eura 2016. koji je jako emotivno proživio zbog smrti oca za vrijeme tog turnira. Samo Luka Modrić ima više nastupa od njega u povijesti Vatrenih. Dugogodišnji kapetan, borben i prodoran, istinski lider, uz to i opasan u napadu primarno iz slobodnih udaraca. Zabio je čak 22 gola što je za desnog beka fantastičan domet. Jedan od važnijih golova postigao je za pobjedu protiv Švedske 1:0 kojim je odveo Hrvatsku na SP 2006.

Aljoša Asanović (62 nastupa, 3 gola) – Na Maksimiru je Asanovićeva karijera s Hrvatskom počela, na Maksimiru je i završila. S deset godina razlike. Debitirao je u listopadu 1990. u povijesnoj, prvoj utakmici protiv SAD-a, a oprostio se protiv Francuske u prijateljskom dvoboju 2000. U toj je dekadi dohvatio zvijezde s Vatrenima, obarajući pritom suparnike paprenim laktom i čarobnom lijevom nogom. Samo se sjetite dodavanja za Šukerov gol Francuskoj u polufinalu Mundijala. Ali nije mu nedostajalo ni lukavosti. Nije svatko mogao onako osvojiti penal protiv Rumunjske 1998. kao on…

Milan Rapaić (49 nastupa, 6 golova) – Predmet obožavanja u Splitu gdje ima status božanstva. Belaj, flegma, ali opak igrač. Jednim je potezom bio u stanju razoružati suparnika i baciti publiku u trans. Takav je bio Miki. Možda nikad ne biste rekli na prvu, ali za Hrvatsku je skupio više nastupa od Bilića te isto koliko Prosinečki i Stanić. Karijera u kockastom dresu protegnula mu se od 1994. do 2007., s tim da je od 1999. postao standardan. Pamtit će se njegovi golovi Italiji na SP-u 2002. i Francuskoj na Euru 2004.

Robert Jarni (81 nastup, 1 gol) – I dan-danas, gotovo 20 godina nakon njegove posljednje utakmice u reprezentaciji, Robert Jarni pojam je lijevog beka i ‘benchmark’ za tu poziciju. Cijelo je desetljeće bio nezamjenjiv, praktički bez konkurencije, a ostat će zapisano kako je u posljednja dva nastupa za Vatrene na Svjetskom prvenstvu 2002. protiv Italije i Ekvadora bio kapetan. U nacionalnoj karijeri zabio je jedan jedini gol, vjerujemo da znate koji – Njemačkoj u četvrtfinalu Mundijala 1998.

Ivan Perišić (110 nastupa, 32 gola) – Da ne odigra više ni jednu utakmicu, Perišić bi ostao zapamćen kao jedan od najvećih hrvatskih nogometaša. Ali on gura dalje, četiri je godine mlađi od Modrića i u sjajnom fizičkom stanju te bi mogao ugroziti Lukin rekord po broju nastupa. Omišanin se iskazao kao igrač za velike utakmice, pa je tako zabijao na svakom velikom natjecanju od SP-a 2014., uključujući polufinale i finale SP-a 2018. godine. Jednako opasan lijevom i desnom nogom te glavom. Kompletan igrač koji će i u finišu aktualnih kvalifikacija biti važan Dalićev adut.

Nikola Vlašić (32 nastupa, 7 golova) – I Niksi je poput Perišića aktualan u današnjoj postavi reprezentacije i sigurno ćemo ga gledati još dugo, dugo vremena. Debitirao je 2017. u prijateljskoj utakmici s Meksikom u Los Angelesu, a od 2019. je praktički standardan kod izbornika Dalića. U kvalifikacijama za Euro zabio je tri gola, još dva u Ligi nacija, pa onda i Škotskoj na Euru, a nedavno i Sloveniji na Poljudu u sklopu novih kvalifikacija. Već je na 31 nastupu za Vatrene, a tek su mu 24 godine.

Alen Bokšić (40 nastupa, 10 golova) – Jednom je Ćiro rekao da bi bio prvak Europe i svijeta da je Bokšić uvijek bio zdrav i u punoj snazi kad mu je trebao. Mislio je na Euro 1996. na kojem se Boka ozlijedio u prvoj utakmici i na SP dvije godine kasnije na koji zbog ozljede nije ni otputovao. Baš je bio pehist i nekako je njegov učinak u reprezentaciji ostao nedorečen, iako je zabio neke važne golove Sloveniji, Ukrajini, Jugoslaviji i Belgiji. Oprostio se nakon razočaravajućeg Mundijala 2002.

Hajdukovci u Hrvatskoj (3-4-2-1): Pletikosa – Tudor, Štimac, Bilić – Srna, Asanović, Rapaić, Jarni – Perišić, Vlašić – Bokšić.