Sindrom Y2K – jesmo li na istom putu?

Reprezentacija 19. stu 20189:32 > 9:57
Michael Cooper /Allsport

Pred hrvatskom nogometnom reprezentacijom je godina mamurluka. Prošli su njeni uvodni mjeseci, izvršene su sve predradnje za dugotrajno i cjelovito resetiranje. Nema boljeg vremena za novi početak.

Hrvatska je svjetski viceprvak, ali i član drugog ranga u Ligi nacija. Čekaj, ali – kog boli uho za Ligu nacija? Pa to je bezvezno natjecanjeŠto nam to uopće treba, kad ćemo za dvije godine tamo igrati s nekakvim smiješnim reprezentacijama… Bitno je da smo svjetski doprvaci, i da ćemo to biti još najmanje tri i pol godine. Ništa drugo prosječnom nogometnom kauč-romantiku nije važno.

Kad ono, već se jučer moglo čuti tipkanje po kalkulatorima. Jedan pamtim, dva pišem, tri brišem…. Ha! Možda nećemo biti ni među nositeljima u ždrijebu kvalifikacija za nadolazeće europsko prvenstvo. Dobiju li večeras Nijemci momčad Nizozemske, odnosno sutra Poljaci iznenade Portugalce… I, eto vraga. Idemo u pot 2. A onda neće biti lakših suparnika poput Austrije, Rusije, Walesa… Nego ćemo se za jedno od prva dva mjesta koja vode na EURO morati potući s velikima. 

Poznato?

Naravno. Jer, vraćala se brončana generacija iz Francuske, opijena svjetlima Pariza i finoćom Vittela u kojem je bio nacionalni kamp. Još se ni janjetina u feštarskom restoranu nije ohladila, kad eto ti novih kvalifikacija. Belgija i Nizozemska tada nisu morale igrati, ali jesu Hrvatska i Jugoslavija. Dobro, i Republika Irska, koja bi nas maksimirskim remijem i izbacila da nije bilo najljepše lopte Roberta Kovača u životu.

Nije bilo tada Lige nacija, ali smo u Dublinu, baš tamo gdje će se za desetak dana izvlačiti te kuglice za sljedeći ciklus, doživjeli potpuno prizemljenje izgubivši od Iraca. Pokazat će se, već u prvom kolu – ključni je to bio poraz koji će legendarnog Ćiru, zajedno s maksimirskih 2:2 protiv Jugoslavije i početkom kvalifikacija za Koreju i Japan koštati mandata na klupi. Da se razumijemo, nikada nam, pa ni tada – otočani nisu ležali, a pogotovo taj Eire s legendama u licima dva Keanea, McAteerom, Irwinom i mladim Duffom. Dobili smo i dva crvena kartona, nek se nađu…

Obrazac je isti, baš kao i ove jeseni, jer sjetit ćete se, ni na Malti, na kojoj smo do 54. minute gubili nije išlo lagano, baš kao ni s Makedoncima koji su do 70. minute imali bod u Zagrebu. Tada se u studenom, te divne ’98. nije igralo, ali jest u veljači sljedeće godine, kada te, danas poprilično nogometno siromašne Makedonce nismo mogli dobiti ni u Skopju.

Novo mučenje moglo bi uslijediti jer, htjeli mi to priznati ili ne, opet će se morati krenuti ispočetka. I iako smo se nakon milenijskog spusta uspjeli plasirati na svako veliko natjecanje do Južne Afrike, predugo je trajala velika smjena brončanih u srebrne. Sjećamo se posrtaja na dva svjetska i jednom europskom prvenstvu do dolaska Slavena Bilića na kormilo reprezentacije koja je u Austriji počela, a u Francuskoj završila svoj desetogodišnji ciklus.

Neminovnost je bila oproštaj Srne, pa i trojca koji je objesio reprezentativni dres nakon Mundijala. Sutra će otići Modrić, Rakitić, Vida, prekosutra i još poneki dio još uvijek aktivnog igračkog kolektiva. Onda ćemo tek vidjeti je li sustav i dalje na našoj strani, kao što je bio kada se stvarala ova reprezentacija.

Nećemo širiti negativnu vibru, to nije namjera. Idemo zato, najprije navijati da nam se Nijemci i Poljaci ne ubace među nositelje za ples kuglica u Dublinu. Pa onda na lakši kolosjek do EURA, pa nazad u Ligu A, pa onda po nove uspjehe u operaciji Katar. Da nam se ne ponovi “bug Y2K”.