Camp Nou, nikad ovakav. Nije da sam bio puno puta, možda pet ili šest, međutim od same ideje da odem na Barcelona - Inter, osjetilo se da se nešto posebno sprema.

Za početak, karte. Tri dana prije utakmice, nema u prodaji. Kažu mi na blagajni da je skoro pa rasprodan stadion, ali, prati svakih sat vremena na našem webu, možda će se pojaviti. Da, baš hoću. Barcelona previše toga nudi da bi se gubilo vrijeme na takve stvari. I onda poziv, u ponedjeljak, javlja frend iz Zagreba da su pustili nešto karata u optjecaj, i brža bolja reakcija šalje me na stadion. Valjda prvi put u životu da sam išao sam, što daje puno drugačijih kutova gledanja.

Za početak, strašan naboj. Ceste pred stadion zakrčene potpuno, rijeke navijača idu ulicom i prolazak kroz njih, uz nešto malo pirotehnike sa strane, bio je malo i stresan. Ali samo malo. U zbilji, dobro je bilo vidjeti i ovakvu atmosferu, puno više nogometnu, a manje kibicersku, kakva uglavnom prevladava na stadionima u Španjolskoj, s izuzetkom Andaluzije…

A onda i meč. Veliki ulog, posebno za domaće. Osjetilo im se u nogama. Prvo poluvrijeme nekako usporeno Barca, a još usporenije Inter, posebno golman, kojeg su od prvog zadržavanja lopte nakon svega 2 minute predstave, navijači uzeli na zub.

No malo po malo, iako je Inter imao par sjajnih šansi, Barcelona je počela igrati, i jedno ekstra zalaganje Rafinhe (kojeg su dotada možda i najviše kritizirale tribine) rezultiralo je pogotkom za vodstvo. Delirij na tribinama, taman pred poluvrijeme. A onda u nastavku Inter pokazuje da je dobra ekipa, Simone Inzaghi da je odlično pripremio momčad, a Barca da ne može s ovakvom obranom. Curili su svaki put kad je lopta prešla centar, a to kako se Lautaro rješavao braniča, to stvarno treba vidjet uživo da bi se istinski cijenilo. Baš je paklen igrač. Koji je još uz to igrao protiv hladne obrane. Pedri je pak u drugom poluvremenu pokazao kakva je on ekstra klasa, koje ima ideje, kako mu radi mozak dok noge prate u nekoj čarobnoj povezanosti s glavom.

Lewandowski kao Lewandowski, isporučio je svoje, i dva povratka u utakmicu bila su nešto što vjerojatno i stalni hodočasnici na stadion ne pamte od famozne Remontade i preokreta protiv PSG-a.

U povratku sa stadiona sjetio sam se očeve priče iz djetinjstva, kad smo nakon posjeta Barceloni prolazili ulicom za koju je rekao da ju nazivaju i “Stazom slonova”, jer njom pognutih glava koračaju mase Barcinih navijača nakon poraza. I jučer shvatih da to stvarno je tako, ali možda iz drugog razloga, jer svi samo gledaju u mobitele.

Uostalom, i nije bio poraz. Bio je spektakl! I vrijedilo je to prijaviti…