Bivši stoper Rijeke i Dinama, Emir Dilaver, krenuo je novim putem u karijeri, postavši trener u Austriji. Nakon što mu je prošlog ljeta istekao ugovor s Rijekom, Dilaver je odlučio završiti igračku karijeru. Ključni trenutak koji je doveo do te odluke bila je ozljeda koju je pretrpio prošle sezone.

Dilaver je svoj prvi intervju nakon umirovljenja dao za Germanijak. Za početak je objasnio trenutnu životnu dinamiku.

“Mislio sam da će biti manje stresa i obaveza, ali tek sada vidim koliko se supruga morala žrtvovati svo ovo vrijeme. Nije joj bilo lako. Međutim, slatke su to brige. Uostalom, upravo ovakav način života me gurao da kažem dosta profesionalnom nogometu. Znaš da sam imao ponude.”

Imao je Dilaver ponude iz Kine, Saudijske Arabije i Turske, sve redom vrlo unosne, no odbio ih je.

“Rekli su mi da sam lud ako to odbijem, ali godinu dana ranije sam odlučio da igram svoju zadnju sezonu. Tako sam planirao i sve sam radio za taj kraj. Nisam to najavljivao da ne ispadnem indijanac. Bio sam fokusiran na Rijeku, na klub i mlade igrače. Pokušavao im prenijeti iskustvo koje sam stekao tijekom karijere.

I kad su krenule ponude, malo me izbacilo iz tog kolosijeka. Uzeo sam si dan, dva ali nisam osjetio onaj žar koji bi me gurnuo da promijenim odluku. A da idem samo za pare – neću. Jer ne bih bio svim srcem u toj priči i onda to ne bih bio ja. Isto tako, poželio sam se kuće. Dugo sam bio vani, nešto se i zaradilo za pristojan život. A ta jedna ili dvije godine – pa koliko bi to moralo biti novca da nadomjesti vrijeme s obitelji?”

“Veliki respekt imam prema svim klubovima u kojima sam igrao i za koje sam se borio do zadnjeg atoma snage, ali samo Dinamo u meni budi onaj poseban osjećaj. Nije na kraju bio u igri. Da je ovo vrijeme, da je tada bio Bjelica i ovakva situacija, ne bi me trebalo dugo nagovarati. To su moji ljudi koje poštujem i volim i zbog njih bih dva puta razmislio. No, nije došao poziv i nema smisla sada pričati o tome.”

“Nekad se uhvatiš za sitnice. Za neke ljude koji naizgled nisu toliko bitni, a zapravo su najbitniji za funkcioniranje kluba. E to su bili ljudi u Maksimiru. Dinamo je najveći klub moje karijere. I što se tiče imena s kojima sam igrao, trofeja koje sam osvajao, pa do tih ljudi koji su bili tamo.

Najljepše trenutke i emociju sam doživio u Dinamu. Imali smo stav i karakter. Prema nogometu i prijateljstvu. Svemir nas je spojio i pisali smo najljepše stranice povijesti kluba. Da ponovno idem u tu priču – ne bih ništa promijenio. Svaki detalj bi bio isti”, rekao je branič.

Nakon što je završio s nastupima za poljski Lech na ljeto 2018. godine, trebao je napraviti transfer u škotski Rangers, no do toga nije došlo.

“I to je bila jako dobra ponuda. Čujem se s predsjednikom kluba, on je bio oduševljen odštetom i kaže da me čekaju da potpišem. A ja sam se čuo s Bjelicom, koji mi je rekao da me želi u Dinamu. I ja dođem do kluba i kažem im: ‘Batali taj Rangers, ako idem negdje – idem samo u Dinamo.’

Ovi u klubu se gledaju u čudu, misle da se šalim, a ja ni da trepnem. Rekao sam predsjedniku: ‘Uzeli ste mi titulu i sada biste da ja vama činim uslugu. Ne ostajem ovdje, ali ne idem ni u Glasgow. Riješite odštetu s Dinamom jer idem isključivo tamo'”, prisjetio se transfera, a onda i utakmice protiv Spartak Trnave za proljeće u Europi.

“Protiv Slovaka u Maksimiru za proljeće u Europi. Ljudi u Zagrebu pedeset godina čekaju taj prolaz i onda se spusti takva magla da ništa ne vidiš. Čuješ kako su iza tebe, kako pjevaju i vesele se, ali ih ne vidiš. Mi se grlimo, pjevamo a ne vidim pet metara ispred sebe. Znam da sam došao kući te večeri i pustio si utakmicu i ponovno sve proživljavao iako sam par sati ranije bio na klupi. I navijao i veselio se”, zaključio je.

Hajduk se za njega raspitivao  dok je bio u turskom Rizesporu poslije odlaska iz Dinama.

“Pa dobro, to nije tajna da me Hajduk želio dovesti. Imao sam otvoreni poziv, lijepo smo popričali i zaista su se ponijeli gospodski. Trebao im je netko tko će malo dovesti u red igrače koji su redovito pucali pod pritiskom rezultata. I zvali su me jer su procijenili da ja to mogu. Ipak, kada su to čuli moji iz Dinama, odmah su zvali i sredili smo papire.”

Povratak u Zagreb obilježio je sukob s Čačićem.

“Pa nije to bio klasičan sukob. Imao sam jednu epizodu u kojoj sam stekao dojam da mi Čačić ne vjeruje. Boljela me noga, išao sam redovito na terapije, a on me htio staviti u neku utakmicu od početka. I ja dođem do njega i kažem: ‘Šefe, ne mogu. Stvarno ne mogu.’

I ne znam zašto je to bio problem jer svi koji me znaju svjesni su da uvijek idem do kraja za momčad. Nikada nisam birao utakmice, uvijek sam gas do kraja. Sve sam u životu, samo nisam neki indijanac koji će tankirati. No, nije mi vjerovao i maknuo je mene i Gojaka sa strane. Nije nas izbacio iz momčadi, ali trenirali smo odvojeno i osjetili da nas ne gotivi.”

U Rijeku je otišao na zimu 2023. godine, i to na poziv Sergeja Jakirovića.

“Raskinuo sam s Dinamom i otišao tamo. I Rijeka će mi ostati u lijepom sjećanju. Došao sam u teškoj situaciji, ali borili smo se i na kraju isplivali. Moje je bilo da držim tu neku svoju razinu i pomažem mladim igračima. Kad krene loše, treba ti netko s iskustvom. Da drži čvrstinu… Lijepo je bilo.”

Danas je trener u lokalnom klubu u kojem vodi mlađe uzraste: 

“Odlučio sam biti trener, ali želim proći sve iz temelja. Gledam neke s igračkim iskustvom kako odmah dobiju velike klubove, ne ostvare rezultat i potonu. Ja idem svojim putem. Možda je teži, možda će trajati duže, ali sam siguran da će me dovesti ondje gdje želim biti”, zaključio je.