Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. srpnja. Do sljedećeg petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Zašto volim nogomet? Svojedobno me to pitao moj pokojni kolega Luka Tripković, koji je dobar dio svog života proveo u Parizu. U latino četvrti, gdje su živjeli uglavnom boemi pokušao sam dati odgovor na jedno istodobno lako i teško pitanje.
“Zato što u sebi ima nešto boemsko.”

Prvi turnir s kojim sam se susreo bio je Euro 1976. Zagreb je bio domaćin polufinala i utakmice za 3. mjesto. Daleko je tada Uefa bila od komercijale, bili su to zapravo tek nogometni turniri. Moj se otac neobično veselio što ima ulaznicu za maksimirski polufinale.
“Sine, dolazi Johan Cruijff. To je nakon Pelea najbolji nogometaš koji je hodao zemaljskom kuglom.” To moramo vidjeti u živo.

Nizozemska, vice prvak Svijeta iz 1974., rođena u Ajaxovoj omladinskoj školi. Kopljanici, kako su tepali Ajaxu tri puta su prije dolaska u Zagrebi bili najbolja europska klupska momčad. Tri srebrna pehara Kupa prvaka, jedno finale SP-a. I pitanje? Može li najbolji nogomet vjerojatno na kugli zemljaskoj, jer Peleovo vrijeme je taman prošlo osvoiti i Euro.

Da, imali smo ulaznicu za Cruijffa, tog gracioznog napadača. Njegov ples poput balerine, aristokratski otmjen nogomet, nešto je u što se gledalo zaljubljeno. No, u Makisimiru nažalost nismo vidjeli Cruijffa, nego Nehodu, Ondruša, Veselog. ČSSR je šokantno slavio i izbacio to moćno Oranje.

Tih se godina pričalo samo o splitskom Hajduku. Žarili su i palili Ivičevi puleni, Jure Jerković, Šurjak, Buljan, Mužinić, Žungul, Oblak. Pod Murvu na Stari plac pljuštali su trofeji, pa je ta okosnica činila i reprezentaciju Jugoslavije. Hrvati u prvom planu. Prvi i jedini put. Beogradska Marakana puna do vrha, a nakon pola sata polufinala svjetski prvak na koljenima. Popivoda i Džajić za 2:0. Sep Maier, Beckenbauer, Vogts, Hoennes, Gerd Muller, sve razvikane zvijezde.

A, onda su se spojila dva podneblja, dva mentaliteta – balkanski i germanski. U toj su jednadžbi na kraju preokretom i famoznim Gerdom Mullerom otišli u finale. To je jedna od onih utakmica koja je nedvojbeno ušla u mitologiju ovih prostora.

No, jedan, boemski i mitski potez je sve ovo bacio u drugi plan. Jednom ću vam i sastaviti svojih idealnih 11,  a u toj momčadi svoje će mjesto svakako imati jedan brk. Jedan nogometaš, koji ne bi ušao u neki uži izbor mojih nogometnih favorita. No, ljude pamtimo do djelima, a nadasve po potezima.

Opet su Nijemci u finalu bili na koljenima. Gubili 2:0, a svi smo zapravo samo čekali kako će Česi pokunjeno uzeti srebrne medalje i otići u zaborav. U šest godina su Nijemci izgubili samo jednu jedinu službenu utakmicu. No, tako nije mislio nogometaš praškog Bohemiansa, za kojeg se govorilo da zna dobro izvoditi prekide, slobodne udarce i jedanaesterce. Broj sedam na leđima je imao Antonin Panenka. Ni prije ni poslije se o njemu nije pričalo ništa osim tog genijalnog poteza.

Uzeo je loptu, pomilovao, stavio na bijelu točku u šesnaestercu ispred sjevernog gola na stadionu Marakana. Ispred njega je stajao gorsi Sep, vlasnik svjetskog zlata, kralj Lige prvaka s Bayernom u tom trenutku. Sasvim dovoljno za respekt, kod nekih i za strah. No, brko Panenka je imao plan. Plan koji je isplanirao još davno prije.

Koncentracija je trajala dugo, Maier je cupkao na crti, čekao još jedna klasično izveden kazneni udarac. U glavi mu je bilo. Izabrat ću stranu, pa kako ispadne. Antonin je uzeo malo veći zalet, kao da će lansirati Space shuttle, primakao se lopti, a onda muk. Maier je krenuo prema svojoj lijevoj, a Panenka je jednu loptu podigao kopačkom s trave, ona je potkopana u luku krenula na svoj, činilo se dug put. Njemački se golman pokušao vratiti, no jedino što je mogao zapravo je bio pad na leđa. Kolokvijalno se samo čulo ‘krc, krc’ u predjelu kralježnice.

Dugo su svi na stadionu ostali šokirani, ništa manje ni svekoliko društvo pred malim ekranom. Češkoslovačka je prvi i posljednji put postala europskim prvakom, a Panenka je ostao ne samo nacionalni heroj, nego netko za koga su čuli baš svi oni koji su u životu barem jednom čuli za pojam nogomet. Puno je igrača kasnije izvodilo taj udarac, bilo je smijeha i suza, ali samo jedan je original. Prokleto dobar penal.

U drugom nastavku pišemo o 1980. godini pod naslovom “Dinamo je bio 12., a po album se moglo samo u Trst”.