Mnogi ga ne vole, nazivaju ga i ubojicom nogometne igre, ali ne možete osporiti Cholovu energiju i strast koja se poput koronavirusa proširila i njegovom svlačionicom.

Igrala se 93. minuta velikog finala, cijeli Estadio da Luz bio je na nogama, a po reakcijama navijača, ali i igrača na klupama bilo je teško zaključiti čija momčad je u prednosti. Neki su grizli nokte, neki držali sklopljene ruke kao na jutarnjoj misi, neki jednostavno više nisu mogli gledati pa su samo zarili lice u dlanove…

U prednosti je ipak bio Atletico Madrid – Casillasova pogreška u prvom poluvremenu rezultirala je pogotkom Godina nakon udarca iz kuta. Još minuta i biti će na vrhu Europe, samo da obrane još ovaj korner! U kutu stoji Luka Modrić, uzima zalet, visoka lopta leti u srce šesnaesterca, ako pitate većinu igrača ondje, i previsoka, no ne i za Sergija Ramosa! Kapetan Reala, koji je u Münchenu riješio polufinale dvama pogocima glavom isto je učinio i u Lisabonu! Udarac glavom u suprotni kut i njegov budući suigrač Courtois nije imao šanse. Real se vratio iz mrtvih i izborio produžetke u trenutku koji će dan danas većina njegovih navijača istaknuti kao njima najdraži ikad.

U tom trenutku istaknula se reakcija čovjeka u crnom odijelu kraj Atleticove klupe. Dok su svi njegovi igrači u nevjerici gledali slavlje Realovih igrača s navijačima kod korner zastavice, Diego Simeone se zaletio prema tribini s pristašama Colchonerosa i skakutao podignutih ruku u pokušaju njihove animacije ili bolje rečeno – reanimacije. “Nije gotovo ljudi, navijajte, idemo dalje!”, kao da im je govorio. Takav je Diego Simeone, veliki borac i neustrašivi ratnik koji uvijek izvlači najbolje iz onih koji ga okružuju.

Nažalost po Atletico, za Kraljevski klub je kasnije sve išlo lako. Teško se vratiti nakon takvog šoka u sudačkoj nadoknadi, pitajte samo generaciju Vatrenih s EURA 2008. Bale, Marcelo i Ronaldo samo su potvrdili neizbježno – velikih 4:1 za toliko iščekivanu La Decimu, Liga prvaka ponovno je nakon 2002. godine stigla na Santiago Bernabeu.

Dva puta nosio je kao igrač Cholo dres Atletica, kluba kojem se kao trener vratio i treći put. Kao zadnji vezni, bio je poznat po velikoj trci i energiji uz agresivan, ponekad i pregrub stil, no temelji svega bili su ogromna odgovornost i nepokolebljiva strast. To su i dvije najistaknutije značajke njegova karaktera koje je ponio sa sobom i u trenersku karijeru. Nije ga između ostalog, zanimljiva činjenica, već s 10 godina njegov profesor iz glazbenog uzalud postavio za dirigenta školskog orkestra.

Mnogi kritiziraju njegov stil vođenja momčadi, nazivaju ga ubojicom nogometne igre, no genijalnost mu nitko ne može osporiti. Čovjek je od ‘no name’ igrača radio velike zvijezde, da bi ih krajem sezone redovito gubio tijekom prijelaznog roka, samo da bi iduće sezone ponovio taj proces. Ne, Simeone u svojim redovima nikad nije imao top klase poput Busquetsa i Modrića, njemu je fortuna, iliti klupska uprava, podijelila karte na kojima je pisalo Gabi i Koke, igrače koji se svojim tehničkim predispozicijama ne ističu previše od nekog prosjeka Primere. Pa što je onda Cholo s njima učinio? Prepoznavši se u njima, Cholo je na njih prenio filozofiju koju je i sam upotrijebio kao igrač. Iskoristi svoje prednosti do maksimuma, a nedostatke nadoknadi nestvarnim zalaganjem, trkom i radom! I formula je upalila – uskoro će proći čitavo desetljeće da karizmatični Argentinac sjedi na klupi Atletica, a početkom 2019. godine dobio je novi ugovor na kojem stoji da će Colchonerose voditi do 2022. godine.

Simeone je ponovno uspio – ovaj naslov se zbog slabijih izdanja Reala i Barce sigurno neće vrednovati kao onaj iz 2014., ali Cholo je ponovno uspio u nemogućoj misiji. Uz podršku karakterno sličnog lika Luisa Suareza, najzaslužnijeg za novi naslov, nitko im nije mogao stati na put.

Kao što je nekad bio dirigent školskog orkestra, tako je danas Simeone dirigent Atleticove svlačionice. Mnogi ga ne vole, ali ne može se osporiti njegova energija, njegova strast zbog koje će ga mnogi proglasiti – bolesnikom! A taj bolesnik svoje simptome – emociju i strast – poput pandemije koronavirusa širi i među svojim igračima. I ti ‘simptomi’ se naposlijetku itekako vide i osjete na terenu. Energija koja služi kao dodatni vjetar u leđa, čak i kad nemaš kvalitetu kao Real i Barcelona, čak i kad nemaš ni podršku navijača iza sebe, kao što je to bilo u slučaju ove sezone. Cholo, još jednom, kapa dolje!