Kopajući po arhivama, razgovarajući s kolegama, gledajući ankete, došao sam do spoznaje da bi jedino Bojan Bogdanović mogao ući u obzir da ga smjestimo na vječnu ljestvicu deset najboljih hrvatskih košarkaša koji su igrali pod ovim nebom, ili ovim svodovima od 1945. pa do danas. Utakmicu Hrvatske i Grčke pratite od 17 sati na SK1.

Nažalost, jedan sam od onih koji pamtim košarku koju dijeli srebro s Olimpijskih igara u Barceloni na vrijeme – prije i poslije. I danas, bit ću iskren, žalostan sam što sam ovo nakon 1992. godine zaboravio, a ovo prije toga imamo tako svježe u memoriji.

Imao sam nepunih 20 godina u trenucima kada sam s ocem imao paket svih ulaznica za Eurobasket u Ledenoj dvorani Doma sportova 1989. U dvorani gdje je Cibona prvi put s Krešom Ćosićem osvojila svoj prvi naslov, u dvorani u kojoj smo gledali najboljeg europskog igrača tog vremena Dražena Petrovića, gdje sam vidio na koljenima velikog Arvidasa Sabonisa. U toj istoj dvorani gdje sam plakao kada je Petar Popović odigrao najluđu utakmicu svoje karijere u kojoj je Zadar pred 15 tisuća ljudi osvojio naslov prvaka bivše države.

Da, u toj sam dvorani vidio i najbolju košarkašku reprezentaciju koju pamtim i najveću dominaciju jedne generacije nad ostatkom Europe. Bili su to neki klinci iz Bormija, koje je predvodio Dražen Petrović. Gladan svake pobjede, svakog koša, priuštio je protagonistima tog vremena jednu priču za almanahe. Bio je lider, a oko sebe je okupio kasnije NBA košarkaše, što je i sam bio. Bila je to košarka izvan šablone, te akcije nisu nacrtane, one su u tim genijalnim glavama čučale kao duh koji treba pobjeći iz boce. Bio je jednom jedan Harlem Globetrotters, košarkaši, koji su izvodili gotovo cirkuske štoseve. Bili su atrakcija, ali ja veću od momčadi iz 1989. nisam vidio.

Dražen Petrović, Zdravko Radulović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Zoran Radović, Stojko Vranković, Vlade Divac, Predrag Danilović, Dino Rađa, Mario Primorac. Izbornik Duda Ivković.

Bio je to samo kraj Nikole Plećaša, Giuseppea Giergie, Rate Tvrdića, Ace Petrovića, Krešimira Ćosića, Damira Šolmana, Petra Skansija, Andre Knege, Mihovila Nakića, Mirka Novosela, te plejade velikih igrača koji su pisali povijest hrvatske košarke. Prepune svih mogućih medalja.

Danas, na dan naše prve utakmice na Eurobasketu, koju znatiželjno, ali s dozom straha iščekujem, iznova se nadam da imamo jednu momčad koja ima talent, koja ima i NBA potpis, i koja bez obzira na sunovrat hrvatske košarke od prije mjesec dana, može odigrati pristojan turnir. A tu generaciju, koja nije ništa osvojila, koja je samo stigla na rep svih naših trauma nakon 1992. godine predvodi Bojan Bogdanović. Rekao je kolegi Tvrtku Puljiću, novinaru Sportskih novosti, da mu je ovo gotovo sigurno posljednje veliko natjecanje. Jer na SP-u nas nema, hoće li se otvoriti mogućnost nekih kvalifikacija za OI u Parizu 2024., još se ne zna.

Posljednji je to ples Mostarca, koji je za Hrvatsku igrao kada god je mogao, koji u europskoj košarci nije osvojio velike trofeje, ali je u NBA ligi pokazao svoju klasu, a to je nivo koji je vrlo cijenjen. I u toj jednoj anketi hrvatskih stručnjaka svi su Bojana Bogdanovića stavljali u društvo deset najvećih naših košarkaša. Naravno, u ukuse se ne ulazi i ne raspravlja, ali velikani se pamte po pobjedama, trofejima i onim dojmom ispod kojeg se skrivaju dobri i odlični.

Nakon neuspjeha (ispadanje u prvom krugu kvalifikacija za SP) Bojan je krivicu preuzeo na sebe. Jer je svjestan da je on taj koji vodi ovu momčad, kako sam kaže posljednji put. Govore upućeniji da je ovo jedan od najjačih turnira u povijesti Eurobasketa. Svi su tu, a Hrvatska je u onom statusu – nitko joj ne vjeruje. I istina, očekivanja nisu prevelika i to ponekad može biti dobro. No, kada je Bojan Bogdanović odlučio da je ovo njegov posljednji ples, pa daj da ga onda pamtimo.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub mogu pratiti na Telemachu, Total TV-u, Optima Telekomu i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.