Kako su Islanđani od ribara postali nogometaši

Alex Grimm/Getty Images

Prigodno uz današnju utakmicu, ponavljamo tekst koji ste već mogli pročitati na našoj stranici. Riječ je o tajnom receptu kako od ponajmanje države u Europi doći do stabilnog sudionika na najvećim nogometnim natjecanjima, koji više i nije toliko tajni...

Alex Grimm/Getty Images

Ako vas mutna rijeka života jednoga dana nanese u pakao online klađenja, pa životnu energiju počnete trošiti na praćenje rezultata iz prilično opskurnih natjecanja, prije ili kasnije primijetit ćete jednu neobičnu stvar.

Tijekom ljetnih i jesenskih dana, dobar dio ponude otpadat će na utakmice islandskih nogometnih klubova za koje ćete se prije ili kasnije početi pitati odvijaju li se one zaista…

“Kako je moguće da toliko klubova u isto vrijeme igra utakmice u državi sa samo 320 tisuća stanovnika? Odakle toliko nogometaša? Odakle svi ti ljudi koji javljaju o tijeku događaja s tih utakmica??”

Potpuno nesvjesni, tim pitanjima načet ćete zanimljivu, ali vrlo poučnu temu. Priču o islandskom nogometu…

Islandska muška reprezentacija na prošlom je Europskom prvenstvu izbacila velesilu poput Engleske, preskočila Hrvatsku u ovim kvalifikacijama za SP i drugi put zaredom kroz tešku skupinu izborila nastup na jednom velikom natjecanju.

Ženska reprezentacija prije osam godina izborila je plasman na prvo veliko natjecanje (EP), već na sljedećoj kontinentalnoj smotri dohvatila je četvrtfinale, a kvalificirala se i za prvenstvo 2017.

Muška U21 reprezentacija 2011. izborila je nastup na Europskom prvenstvu preko Njemačke, a dobar dio tih igrača sada je član vrlo uspješne seniorske momčadi. U posljednjem kvalifikacijskom ciklusu osvojili su treće mjesto u vrlo jakoj skupini s Francuskom, Makedonijom, Škotskom, Ukrajinom… osvojivši 18 od mogućih 30 bodova!

Trend u svim selekcijama očigledno je uzlazan.

Pokušajmo saznati zašto…

Na otoku s populacijom manjom od pola Zagreba trenutno možete pronaći više od 20 tisuća aktivnih nogometaša i nogometašica, što znači da se svaki petnaesti stanovnik aktivno bavi ovim globalnim sportom. Govorimo o državi koja je po participaciji stanovništva u rekreativnom sportu među vodećima na cijelom planetu, no, pravi razlozi strelovitog napretka sežu skroz do kraja prošlog tisućljeća kad je tamošnji nogometni savez (KSI) odlučio pametno uložiti sredstva koja su im iz Uefe proslijeđenja na ime njihovog dijela kolača od TV prava. 

Što su Islanđani tada napravili? Naturalizirali nekoliko Šveđana? Danaca? Finaca barem?

Pogrešno.

Imenovali pet različitih izbornika u sljedeće dvije godine i tako, putem odštetnih klauzula, na off-shore račune pospremili većinu te love?

Jok, pokušajte ponovno…

Vodeći ljudi saveza odlučili su iskoristiti taj novac za poticanje ulaganja u izgradnju školskih igrališta, igrališta za mini nogomet i velikih, višedimenzionalnih nogometnih hangara, takozvanih nogometnih kuća i tako produljiti sezonu igranja nogometa sa 3-4 mjeseca godišnje na svih dvanaest mjeseci!

U tom razdoblju posađeni su temelji onoga čime Island raspolaže danas:

– 15 nogometnih kuća koje su u isključivom javnom vlasništvu, što ih čini pristupačnijima za građanstvo i sportaše nego što je slučaj u drugim razvijenim zapadnim zemljama,

– dvadesetak pratećih vanjskih igrališta

– stotinjak sličnih manjih igrališta s umjetnom travom diljem zemlje, i možda najvažnije:

– svaka škola na otoku dobila je svoje travnato igralište za nogomet minimalne veličine za igru

5 protiv 5

– U moje igračko vrijeme, prije dvadesetak godina, trenirao sam samo jednom tjedno tijekom zime. Morao sam se posvetiti drugim sportovima tijekom tog godišnjeg doba. Ali danas, nogomet se na Islandu može igrati tijekom cijele godine, moguće je trenirati tri do četiri puta tjedno. Na taj način poboljšavaju se tehničke sposobnosti naših igrača – objasnio je Arnar Bill Gunnarsson, direktor za obrazovanje pri KSI. 

Očita je bila namjera učiniti nogomet dostupan svima, na što se savršeno nadovezao vladin program preodgoja mlade populacije, koji se počeo provoditi otprilike u to vrijeme. Islandska mladež devedesetih godina prošlog stoljeća slovila je kao problematična, sklona alkoholu, opijatima, pušenju i svemu što vole mladi. Program se sastojao od ulaganja u glazbene, umjetničke, plesne i sportske klubove koji su trebali od gluposti odvratiti tamošnje klince i istovremeno im pružiti osjećaj pripadnosti grupi, tako važan za doba adolescencije.

Diljem države počeli su nicati sportski kompleksi namijenjeni prvenstveno mladima. Uz to, država je svakoj obitelji na raspolaganje stavila bon u protuvrijednosti 250 eura koji su tijekom godine mogli trošiti na članarine svoje djece u sportskim društvima. 

Na klince s Islanda primijenjen je veliki društveni eksperiment reprogramiranja, a masovne ankete provedene u ovom desetljeću pokazale su da je taj plan u potpunosti uspio! Djeca su s ulice preusmjerena na sport, a koji sport je većina izabrala? Naravno, nogomet… 

Trond Tandberg/Getty Images

Strategija dugoročnog razvoja bila je ambiciozna, ali i vrlo temeljita. Možda presudan element ugrađen je onog trenutka kada je nogometni savez odlučio kako će u budućnosti svi, ali svi do jednog trenera koji imaju ikakvog doticaja s nogometašima, kojih god dobnih skupina, morati biti vlasnici trenerske licence!

Savez je osmislio odgovarajuće tečajeve za obrazovanje budućih trenera i uvelike subvencionirao njihove troškove na putu dohvaćanja Uefinih licenci! Uskoro se dogodilo ono što je nezamislivo čak i u skandinavskim državama dulje nogometne tradicije – s djecom su počeli raditi samo stručni i obrazovani ljudi, čak su i petogodišnji početnici od samih početaka na dispoziciji imali ljude koji su znali što je nogomet, ali i kako im to znanje prenijeti…

Kod nas nije važna veličina sela. Bilo ono veliko ili malo, u njemu ćete pronaći kvalificirane trenere, jednako dobre kao one koji se nalaze u 1.ligi! Svi nogometaši, neovisno o prebivalištu, imaju jednak razvojni put. To je velika prednost islandskog nogometa, činjenica da u svakom selu možete pronaći dobrog trenera i dobre objekte za treniranje – objasnio je Heimir Hallgrímsson, izbornik muške seniorske reprezentacije, koju je do završetka Eura 2016. vodio u partnerstvu s neponovljivim Larsom Lagerbäckom, a nakon toga je samostalno preuzeo taj posao. 

Što nas vraća na početak ovog teksta – more klubova vrlo čudnih imena koje će vas zapljusnuti radnim danom navečer uglavnom sačinjavaju ti “seoski” klubovi koji se natječu klasificirani kroz čak 5 razina natjecanja!

No, puno važniji za funkcioniranje sustava je format natjecanja U19 igrača – trenutno svi lokalni klubovi s mladim pogonom natječu se u zajedničkom rangu, podijeljenom u tri skupine. Mladići iz najvećih otočkih klubova prisiljeni su na tjednoj bazi igrati utakmice s klubovima čije seniorske momčadi tabore pri ili na samom dnu hranidbenog lanca, i nerijetko se dogodi da budu poraženi. Svi imaju jednake prilike i nitko nije privilegiran.

– Imamo sustav skautiranja koji funkcionira na cijelom otoku, što i nije neki problem, jer Island nije toliko velik. Sustav je toliko dobar da nema šanse da nam promakne talentirani igrač od 14 godina. Država je mala i lagano je skautirati područja izvan Reykjavika, iz kojih nam stiže mnogo dobrih igrača – kaže Arnar Bill Gunnarsson. 

Tako su postavljeni temelji. Uostalom, svi treneri koji danas djeluju na Islandu, a ima ih čak 800 (!), vlasnici su najmanje B Uefine licence. Plan Islanđana bio je jasan: kad već nemaju veliki bazen iz kojeg mogu vaditi talente, potrudit će se da kvaliteta igrača u tom bazenu bude što veća, zbog čega će njihov razvoj u kasnijim fazama biti brži i lakši. 

Možda će deset godina čekati na novog Eiðura Guðjohnsena, ali će zato svake godine proizvesti barem jednog Arona Gunnarsona, cjelovitog igrača s kojima će trenerski magovi poput Larsa Lagerbäcka moći stvarati i lagano održavati momčad za egal utakmice s višestruko vrijednijim reprezentacijama. I ponavljati to iz ciklusa u ciklus…