Kažu da je natježe biti prorok u svom selu. Dobro je da sam otišao u Rusiju, možda će mi posao ovdje biti malo lakši, a možda je i pogled trezveniji odavde nego u LaLa Landu, euforiji koja trenutačno vlada u kockastim gradovima.

Naravno, naše podneblje ne trpi jednostavnost i umjerenost. Mi smo takvi kakvi smo i ništa i nitko, nikada, nas neće promijeniti! Nikakav ulazak u naprednu zajednicu, uvođenje eura, izgradnje mostova i slične svjetske mjere preodgoja nas neće urazumiti. Shodno tomu; financijskoj moći, stanju duha i našem mentalitetu sport nam je jedini izlaz, jedina grana u kojoj se možemo nositi s ostatkom civiliziranog svijeta, te bitan ispušni ventil. Posebno nogomet, kao najslađa lizalica, koju i ostatak svijeta, bio primitivan ili napredan, posebno želi okusiti. Shodno tomu, na našim je prostorima svaka utakmica legendarna, povijesna, ispit generacije i slično. Često prolazimo put od busanja u prsa i pjevanja na trgovima raznoraznih gradova do smjena selektora, predsjednika i slanja igrača u mirovinu. Najsvježiji primjer je Srbija otprije par dana i njezina utakmica s Brazilom. Ova naša nedjeljna definitivno je jedna od važnijih i od toga ne bježim, ali ništa se povijesno neće dogoditi ukoliko je dobijemo ili izgubimo.

Nije sad niti vrijeme, niti mjesto, ali postala Hrvatska svjetski prvak ili oprostila se već na slijedećem koraku, na kraju prvensta ću napisati jedan tekst o tomu kakva smo mi stoka sitnog zuba i kako nas je prokleto lako vući za nos. Ali o tome, zaista drugi put…

Supruga mi često, u različitim prigodama, govori da sam pesimist, da mi je čaša uvijek poluprazna i da bez optimistična pogleda ne možeš niti tražiti uspjeh u bilo kojem poslu. Možda je zaista u pravu, ali prvenstveno bih rekao da sam realist i da se ne zanosim s nečim što nema utemeljene osnove u stvarnosti, a ne u mojim očekivanjima i nadanjima. Jednim dijelom, naravno kao i svi, bojim se neuspjeha, pa mi je onda lakše poći od točke laganog pesimista i ugodno se iznenaditi, nego preći neugodan put od velikog optimista do, u slučaju neuspjeha, velikog razočaranja. To nam je onaj, svima dobro poznat osjećaj kad govorite; “joj, to će biti katastrofa, naši i nisu tako dobri, oni se vrlo neugodno brane itd, itd”, a u sebi mislite; “ne smijem naglas izgovoriti, ali oni su kurac od ovce i zdrobit ćemo ih u prvih par minuta”.

Pokušat ću kontrolirati sve moje realno optimistično pesimistične stavove i zaista otvoreno iznijeti pogled na utakmicu s Danskom. Pa krenimo.

Danci su zaista kurac od ovce, ali, na žalost, nećemo ih zdrobiti u prvih par minuta. Jedino što imaju su vrlo čvrst bunker i Christian Eriksen. Tko misli drugačije i ima neke dodatne riječi hvale za njih ili ne poznaje ovu igru ili je Dansku posljednji put gledao na Euru 1992. godine, kada su se tamo našli ni krivi ni dužni, zahvaljujući raspadu Jugoslavije i postali europskim prvakom. Još jedna poveznica s tom momčadi otprije gotovo trideset godina i igrač kojega bi trebalo izdvojiti iz te bezlične obrambene mase je korektan čuvar njihove mreže, inače sin legendarnog Petera Scmeichela, Kasper. Kažem “korektan” i na taj način ne mislim uvrijediti njihova golmana, već mu želim udijeliti kompliment. Imao sam ga prilike često pratiti u Premier ligi i Kasper je vratar koji zaista rijetko griješi, bez neke posebne karakteristike koja bi ga svrstala ili u heroje ili u tragičare. Ne znam što bih uopće napisao više o Dancima; momčad koja prođe u drugi krug s ukupno dva postignuta gola i dva remija više ništa niti ne zaslužuje.

Da zaključimo lamentaciju o Danskoj. Realistično optimistično, čak i iz njihova kuta: blijeda, bezlična, vrlo pokretljiva masa, koja se odlično kreće u nastojanju da se postavi između svojega gola i lopte koju protivnik namjerava poslati u taj isti gol. Uz sve ovo, ipak moram parafrazirati onu poznatu Hamletovu rečenicu; ipak ima nešto što i nije trulo u ovoj Danskoj, a to je vrlo kvalitetan Christian Eriksen.

Ako ste čitali jedan moj tekst otprije nekoliko dana s pravom se pitate “što ovaj sad trabunja, pa rekao je da će Danska Hrvatskoj biti možda i najteži protivnik do sada”? Da, to sam rekao/napisao i od toga ne bježim, ali ne mislim da Danska u tomu ima bilo kakvu ulogu. Velika opasnost za hrvatsku igru u predstojećoj utakmici upravo smo mi sami. Ovdje sad ponovno pokušavam zatomiti onaj svoj “pesimističan, misli loše – biti će dobro” stav. Za to imam i jedan dobar razlog, nešto što se u hrvatskoj reprezentaciji ipak, u posljednje vrijeme uvelike promijenilo.

U maniri gotovo svih balkanskih momčadi, tako je i Hrvatska nekada teško pronalazila put izlaska iz bunara kada bi se jednom u njemu našla. Primljeni pogodak ili nemogućnost postizanja gola gotovo sve momčadi s naših prostora u potpunosti izbaci “iz igre”, te nakon nekog vremena slijedi pad i, neminovno, potpuno rasulo. Ne znam je li tomu razlog što su mnogi hrvatski reprezentativci nositelji igre u velikim momčadima ili kolektivno sazrijevanje ekipe, ali trenutačna Hrvatska vrlo često pobjeđuje i kada ne uđe u utakmicu na najbolji mogući način. Hrvatska ovaj susret može izgubiti samo ukoliko ne ostane mirna do kraja.

Dakle, utakmica neće biti jednostavna iz tri razloga:

1. Zbog danske obrane

2. Zbog Eriksena koji može zabiti iz daljine nakon neke pogreške naše (ne posebno uvjerljive) obrane

3. Zbog nervoze uslijed nemogućnosti postizanja pogotka

U svim ostalim slučajevima Hrvatska prolazi u četvrtfinale, a kao što sam prethodno već rekao, ovo pod brojem tri iz današnje perspektive ipak je najmanje moguće. Da ne duljim. Hrvatska je puno kvalitetnija momčad i na bilo kojem turniru, bilo gdje u svijetu ukoliko bi prognozirali pobjedu Danske istog trena bi vas i rođena majka na duže vrijeme spremila u ustanovu. Ipak, mali postotak radi za Dansku, ovo je svjetsko prvenstvo i ne bi bilo prvi put da je lošija, ružnija, obrambena momčad izbacila ljepšeg, boljeg i lepršavijeg.

#CRO #Family pic.twitter.com/ziG5n8evah

— HNS (@HNS_CFF) June 30, 2018