Iz uličarskog, ali i iz analitičarskog kuta, stalno se Hrvatskoj prigovara zbog neuvjerljive igre. Nedostatka sustava. Mučenja s reprezentacijama srednje klase... Dugo sam razmišljao o tom problemu i znate što sam konačno shvatio?

Dvadesetak minuta poslije krucijalnog uspjeha u ciklusu, izbornik Dalić pričao je o uvjerljivo odrađenim kvalifkacijama, o samo sedam izgubljenih bodova… Pritom je izostavio podatak da tih sedam bodova tvori gotovo trećinu cijelog fonda te da je uvjerljiva prednost na vrhu vrlo lako danas mogla biti pretvorena u debakl i neprolazak ‘najlakše skupine u povijesti’, kakvom smo je unisono označavali kada su skupine ždrijebane.

Ali, nemojte me pogrešno shvatiti – Dalić je imao razloga usmjeriti se na punu stranu čaše: njegova selekcija upravo je uspješno prošla vraški težak ispit, a ovdje ću vas samo podsjetiti na sve OTEGOTNE OKOLNOSTI NA I OKO RUJEVICE:

1. Bila je to najteža i ‘najteža’ utakmica koju je Hrvatska odigrala otkad su je napustili Mandžukić, Subašić, Ćorluka, otkad se ozlijedio Vrsaljko. Kao da samo to nije bilo dovoljno, u kadru danas nije bilo ni standardnog stoperskog dvojca Lovren – Vida, a izostao je i Rakitić, Kramarić… Zastanite malo nad upravo napisanim.

2. Gost, koji u prvoj utakmici u Trnavi uopće nije bio bezopasan, danas je izgledao lošije nego tada, a nakon prvih 45 minuta imao je beskonačno bolji rezultat. Imao je vodstvo i šokiranu Hrvatsku koja je snagu trebala pronaći u ‘grotlu’ stadioničića na kojem se nalazilo navodno tek 10% domaćih stanovnika (pogledajte izjavu na 1:40)…

3. Da stvari budu gore, na početku drugog dijela krenuo je težak pljusak. A Rebić je i dalje bio u igri…

Zlatko Dalić, koliko primjećujem, već jedno dulje vrijeme nije miljenik javnosti. Barem ne u mjeri u kojoj je bio za vrijeme ruskih dana.

NA TU POJAVU GLEDAM DVOJAKO:
1. Ponekad me ponese taj kritički val, na koncu konca – Dalić je često samome sebi najveći neprijatelj, kao danas kada je:

– Tvrdoglavo inzistirao na Rebiću koji je izvan forme. Koji ne igra. Koji je (pre)vruća glava.

POVEZANO: DALIĆ JE PREDVIDIV, S OVIM ULTRA MODERNIM IGRAČEM NEĆE BITI!

– Kada je mjesta stopera u ovakvoj utakmici popunio mladim Perićem, debitantom. I Ćaleta-Carom, omraženim povratnikom kojeg bi u slučaju poraza bilo tako lako razapeti! Možeš li napraviti veći rizik od onog koji je time poduzeo Dalić? Možeš li svoju glavu servilnije postaviti na panj nego što je to napravio Dalić? Nije li, uostalom, Boženik zabio prikravši se upravo između te dvojice? Gore vam je video pa se prisjetite…

POVEZANO: VATRENI PLASMANOM NA EURO DOBILI MILIJUNE

2. S druge strane, jedna stvar već mi dulje ide na živce – što se Hrvatskoj iz uličarskog, ali i iz analitičarskog kuta stalno prigovara zbog neuvjerljive igre. Nedostatka sustava. Mučenja sa reprezentacijama srednje klase… Dugo sam razmišljao o tom problemu i znate što sam konačno shvatio?

POVEZANO: SAMO JEDAN PROPUŠTENI EURO, POGODITE KOJI?

– Da je to u potpunosti normalna i logična pojava! Hrvatska na raspolaganju nema 20 elitnih igrača kao, ne znam, Belgija, koja je danas razmontirala izuzetno kvalitetnu Rusiju, kao Engleska, Španjolska… Ili kao Italija, strašno uvjerljiva u ovim kvalifikacijama, iza koje stoji jedna od najjačih liga svijeta. I koja, kao takva, opet nije bila u Rusiji. Da ne idem dalje, mislim da ste shvatili poantu…

– Većina vrhunskih reprezentacija uglavnom se muči s reprezentacijama klase Slovačka. Pogodite što? I Slovaci,  Velšani, Mađari… Finci, Švedi, Norvežani… Sjeverni madafaking Irci! Svi nekog boga znaju odigrati. Svi su ambiciozni, svi imaju barem 4-5 igrača u klubovima iz sredine ljestvica u ligama poput Bundeslige, od svih se itekako može izgubiti!

I pritom moram napomenuti – od svih mučenja u igračkom smislu, ovo danas možda je bilo najnepostojanije – dobru smo utakmicu odigrali!

– Zbrojite 1 i 2 i dobit ćete sasvim razumnu situaciju – mučenje protiv čvrsto postavljenih, talentom neoskudnih momčadi (a la Danska, Rusija, Mađarska, Wales), slobodniji hod i kupovanje simpatija protiv elitnijih koje ostavljaju više prostora! I tako je već godinama, desetljećima čak!

Stoga, htio – ne htio DOLAZIM DO ZAKLJUČKA kojeg ću s knedlom u grlu prihvatiti, kasnije ću objasniti zašto***: Hrvatska je na kraju napravila sjajan posao u proteklih godinu dana, otkad je podignutih ruku i čela napustila teritorij Majčice Rusije. Sa samo četiri igrača iz te momčadi izborila je novo veliko natjecanje, nakon sjajnog nastupa na SP-u nije  posustala, kao recimo Šukerova družina 1999. S tim podatkom na umu, bilo bi čudno, čak malo i sumnjivo da je i dojam bio potpuno na strani Vatrenih!

*** Ipak, osjećam se prilično nedosljedno zbog takve konkluzije, jer teško mi je zaboraviti da je jedna oduzeta lopta i posljedična tranzicija (gol Vlašića) i jedna situacija iz prekida (gol Petkovića) napravila razliku između naoko uvjerljivog prolaska kroz kvalifikacije i totalnog, apsolutnog debakla:

Što bi uzimanje trećeg mjesta zaista bilo, jer da smo ovo izgubili, morali bismo se nadati da će totalno nemotivirani Velšani (treće mjesto ništa im ne bi značilo) izdržati i ne izgubiti kod supermotiviranih Mađara! 

Teško je zaboraviti i Dalićevo inzistiranje na Rebiću, ignoriranje Oršića (koji je, kao što spiker reče, u zadnjoj utakmici na Rujevici ubacio tricu), taktičku predvidivost, veliko riskiranje s Perićem i Ćaletom, uz sve što ih je pratilo…

Ali, morat ću, morat ćemo! Jer, kako god izgledalo, Hrvatska je odradila pravi posao. Prošla je grupu kao prvoplasirana i pritom dobila dosta novih igrača na koje će moći računati kad, uskoro, naše nogometne ikone odluče da je i njima došao trenutak oproštaja. A doći će jako brzo…