Nemoj Saša, nemoj to napisati…rekao mi je tada kolega. Napisao sam.

I požalio. Naravno. Doslovno sat vremena nakon što sam tekst objavio.

Riječ je o jednom uratku koji sam napisao prije više od godinu dana, možete ga pogledati OVDJE.

Zašto sam požalio? Zato što sam se usudio kritizirati igrače koji su bili dio kluba čiji su navijači vrlo osjetljivi na takav način rezimiranja talenta njihove voljene institucije.

Iako nogomet pratim dobar dio života, ne ulazim često u ekshibiciju pisanja tekstova. To je ipak specifična publika koja se uvrijedi prilično lako. Pogotovo ako pišete o njihovom klubu, igraču, djevojci ili možda automobilu koji voze. Ali znate što, čvrstog sam uvjerenja da je mišljenje važno podijeliti, bilo da se s njim slažete ili ne. Taj tekst je izazvao puno više kontroverze nego što sam mislio.

Najprije, doista nisam mogao niti zamisliti da će ljudima biti toliko stalo što napiše jedan tamo Saša Živko. Pogotovo o nogometu. Ali, eto reakcija je stigla. Hvala vam na tome. Čak i onima koji su uglavnom bili ‘pljuvački’ raspoloženi. Jer, i to je publika.

Možda se pitate zašto sad pišem ovaj tekst. Od urednika sam, naime, dobio zadatak napisati nešto o osobi, sportašu, klubu koji me inspirirao u proteklih godinu dana. Razmišljao sam tko je doista vrijedan moje inspiracije, a onda me kolegica pogurala u tom smjeru, i ideja je rođena.

Vrijeme je blagdana, a i vrijeme je kada polažemo račune za naše ‘grijehe’, pogreške. U posljednje vrijeme, a ponajprije kroz protekle dvije godine promijenio sam način razmišljanja, postao sam iskreniji prema ljudima oko sebe, govorim što mislim, iskazujem više odlučnosti i želje. Na tom ‘pogurancu’ mogu zahvaliti jednoj dragoj prijateljici. Eto, žene. Valjda te samo one mogu usmjeriti na pravi put. Ali, samo one prave.

U čitavoj toj iskrenosti, reći ću vam još iskrenije, u 90 posto slučajeva sam izgubio, ali sam se u sto posto slučajeva osjećao bolje. Ako nekome ne možete lagati, to ste vi sami. Kad to prestanete činiti, stvari se mijenjaju.

Zašto bi mediji bili nedodirljivi?

Obrazovan sam čovjek, sada već i poprilično dugo u novinarstvu, a i dan danas ne razumijem, vjerojatno nikad niti neću, zašto se toliko novinara uvrijedi kada ih se javno prozove za nešto što su napisali? Zašto bi mi, mediji, trebali biti nedodirljivi? Naravno, to se ne odnosi na situacije koje doista znaju eskalirati.

Međutim, ako nešto o nekome napišete, kritika ili pohvala, nije važno, budite spremni na reakciju, pa iako vam se neće svidjeti.

Kao u situaciji kada vam se sviđa žena koju dugo poznajete, i nakon toliko vremena napokon je pozovete na ručak, večeru ili piće, morate biti spremni da će reći…Ne.

Nisam toliko zainteresiran za tapšanje po leđima, iako je uvijek lijepo ćuti kada netko pohvali vaš tekst. Ali, više me zanima prava, iskrena reakcija na sadržaj. Neka ne bude zabune, nije mi žao što sam napisao gore ‘linkani’ tekst, niti je ovaj isprika. Uostalom, za što da se ispričavam, zato što imam mišljenje?

Nedavno, za vrijeme Svjetskog prvenstva, dogodio se ispad Dejana Lovrena koji se na krut, nekulturan način ponio prema pojedinim kolegama i kolegicama iz Hrvatske. Deplasirano je uopće govoriti da je Lovrenov nastup bio ružan. Mnogi su se moji kolege uvrijedili. Pišu se tekstovi diljem Hrvatske, pa kako je to Lovren mogao učiniti, tko si ti Lovrene da takvo nešto napišeš?

Pitam svoje kolege, koliko ste tekstova napisali, a koji su se ‘sprdali’ s tim istim Lovrenom, i ne samo njime, već i drugim hrvatskim igračima, izbornikom? Uostalom, neki su na dan osvojene bronce iz nekog samo sebi poznatog razloga postavljali pitanje ‘je li utakmica za broncu besmislena?’

Ne pišem ove riječi kako bih se ‘obračunao’ s kolegama, niti slučajno, govorim o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelovanje, pisanje, kritike. Ako mi, mediji imamo otvorenu kartu da pišemo što želimo, kritiziramo tko nam god padne napamet, moramo biti spremni jednako prihvatiti i s druge strane.

Uostalom, upravo to ovdje i činim. Ako ste kojim slučajem promašili o kome se radi u ovom tekstu, riječ je o Josipu Juranoviću. Napisao sam tada kako vjerujem da taj dečko nije dovoljno dobar za reprezentaciju, i u to vrijeme sam vjerovao da je to istinita tvrdnja. Prihvatio sam i svaku kritiku koja je stigla na moj račun, ali svakako nisam vrijeđanja, prijetnje. Zato je, u konačnici, Lovren pogriješio. Ako ne znate komunicirati na civiliziran način, bolje nemojte ništa govoriti, bez obzira koliko ste frustrirani.

Što se dogodilo s ‘Jurom’?

Godinu dana nakon potpisanog teksta, Josip Juranović je sasvim drugačiji igrač. Puno se od tada promijenilo. Kao i klub za koji igra. U međuvremenu, postao je standardni reprezentativac. Pozicija desnog beka je zacementirana za dogledno vrijeme, iako sam do nedavno sugerirao da je Josip Stanišić bolja opcija. Možda će jednog dana i biti.

No, danas, moram napokon priznati, nema bolje opcije od Juranovića. Svjetsko prvenstvo je za njega bio ispit iz matematike u petom razredu osnovne škole. Znate, to je prvi razred koji je ‘ozbiljan’, kada nemate zaštitu svoje omiljene učiteljice koja vas drži kao kap vode na dlanu. Kako s 18 godina postajete muškarac, tako u petom razredu radite tranziciju od djeteta u dječaka. Prvi pravi ispit zrelosti.

Juranović je odigrao prvenstvo za pamćenje, a utakmica s Brazilom je nešto što bi se trebalo prikazivati u nogometnim školama. Način kako je zaustavio Viniciusa, pa i u određenim trenucima Neymara je nešto što će i nadalje šokirati sve one koji će pamtiti. Juranovića možda nisu znali oni koji ne prate Celtic, škotsku ligu ili općenito igrača koji je prečesto bio na marginama europskog nogometa. Sve se to promijenilo.

Gledajući njegov trk po toj desnoj strani, pa ‘motor’ koji djeluje kao da je na mlazni pogon, konstantne promjene smjerova, pa tranzicijske trase iz obrane u napad i obratno. Napredak je senzacionalan.

Treba čovjeku odati priznanje tamo gdje ga zaslužuje. Napredovao je, mogu pretpostaviti, zato što je shvatio da želi biti kvalitetan igrač. Znam, zvuči suludo konstatirati da netko mora ‘željeti’ biti nešto. Ali to je život. Nije dovoljno samo sanjariti, nije dovoljno u svojim mislima pokazivati želju, već istu morate artikulirati svojim radom.

Ako želite biti pisac, napišite tekst, pismo, knjigu, bilo što bi vas moglo pogurati u pravom smjeru. Možda nećete uspjeti iz prve ostvariti zacrtano, ali ako ostanete fokusirani u zadanom smjeru, doista, čuda se događaju. Do te mjere da ćete i samog sebe šokirati.

Kada god primijetim sportaša koji je napravio velik napredak, posebno u kratkom razdoblju, sjetim se riječi Dražena Petrovića ‘na treningu sam trpio da bih mogao uživati u utakmicama‘. Naravno, Juranović ne može stati u istu rečenicu s Draženom, ali princip razmišljanja uvijek ostaje jednak.

Žrtva u radu donosi povlastice u posljedici tog rada. Nadam se samo kako Juranović neće na ovome stati, kako se neće zadovoljiti pohvalama koje je dobio u Kataru. Još nikako nije kompletan igrač, nedostaje kvalitetniji centaršut, aktivnije sudjelovanje u napadu, ali to su stvari koje se između ostalog rađaju stavom, hrabrošću i voljnim trenutkom. Sve što je Juranović dokazao da posjeduje.

A što je s Mariom Pašalićem, drugim akterom onog ‘sudbonosnog’ teksta? Do neke druge prilike.

Juranoviću, s druge strane….Mea Culpa.