Ne bih za sva blaga ovozemaljskog života u subotu bio u koži jednog čovjeka. Kako biti trener Rijeke u utakmici s Dinamom dok Armada ne navija, a Boysi ti iz rujevičkog kaveza pjevaju u čast...

Kladili smo se jučer kolega i ja da će BBB ove subote na Rujevici pjevati Igoru Bišćanu. Ipak je to čovjek koji je veliki dio karijere proveo i njen ekvivalentno velik dio izgradio u Maksimiru. To je novi trener Rijeke, usred koje je svojedobno pokazivao srednje prste prilikom proslave pogotka. Armada mu to ne zaboravlja, zato bi u subotnjem derbiju mogao imati domaćinsku atmosferu. Nisam krivo napisao, domaćinsku.

Bišćan nije Rijeka. Rijeka nisu bili ni Ivan Katalinić, ni Josip Kuže, ni Ivo Ištuk, ni Cico Kranjčar. Ali nikada u novije vrijeme riječki navijački puk nije odbio davati podršku klubu. Još od vremena kada su u post-šampionskoj 2000. godini igrači “bušili” nesuđenog prvaka Gračana, pa sve do danas kada su opet igrači, ovoga puta nenamjerno, svojim lošim predstavama Matjaža Keka odveli kući.

Od svih nabrojanih trenera, niti jedan nije bio Fiuman, od Gračana na ovamo. Nitko osim nekolicine (Skočić, Rubčić, Horvat, Ivančić) nije znao što to znači biti sam protiv svih, to mu je bila krilatica koju bi čuo na južnim tribinama puno većih hrvatskih stadiona ili poruka s transparenta na zapadu Kantride. Kako li mi samo, neopisivo ta tribina nedostaje. Kad se sjetim Tarika Cerića i njegovog preokreta u nadoknadi protiv Croatije iz Sesveta… Ili gola Darija Kneževića koji nikad nije službeno upisan jer je nestanak struje prekinuo utakmicu protiv Dragovoljca…

Nakon kratkog priziva brojnih uspomena, konstatirati valja da ni pod kojim trenerskim imenom nije bilo utišanih navijača. Zar je riječka nogometna svakodnevica dotakla dno? Je li ovo opet dvijetisućita kada sve kreće od nekog novog početka? Gdje to vodi sad, kad je klub presložen i posložen do najsitnijeg detalja? Bolje od naslova i himne Lige prvaka na dvoboju protiv Olympiacosa valjda ne može…

18 mjeseci kasnije, Armada na tribinama šuti, a Dinamo na zamjenskom stadionu ima navijanje kakvoga dugo godina nije imao ni na svome Maksimiru. Surova realnost.

Dinamo ima europsko proljeće. Ima momčad koja je nakon deset kola obranila titulu prvaka, ima toliko željenu sinergiju kluba, navijača i šire javnosti u Zagrebu, ali i još dalje, dokle seže domet poklonika kluba. Na drugoj strani, postoji razrušena baza riječkih navijača koji žive u raskoraku. Niti su u svome domu, na Kantridi, niti momčad izgleda dobro, a o klupi koja ih vodi već je dosta toga rečeno.

Razgovaralo se, kako se piše, najprije o promptnom odlasku Renata Pilipovića s mjesta Bišćanovog pomoćnika. Ali. Pilipović je, ni kriv ni dužan, već godinama u klubu. Najprije uz Daniela Šarića u omladinskom pogonu, pa onda kratko i u Kekovom stožeru, odakle je na pritisak navijača i morao otići. Dakle, ispast će kolateralna žrtva zbog dolaska Bišćana i čovjek koji bi prvi trebao stati u red onih kojima ne paše njegovo ustoličenje.

Takvih ima dosta.

Klub je u većinskom vlasniku Damira Miškovića, odnosno njegove uže obitelji. Poznati su njegovi odnosi s onim “čije se ime, a ni prezime ne spominju”. Tko zna bi li i sljedećega vikenda bili zajedno na Formuli 1 u Dubaiju, da je to zakonski izvedivo?

Za to vrijeme, oni koji navijanje službeno ne bojkotiraju u subotu će probati utišati BBB-ov kavez na istoku zamjenskog stadiona. Dok se možda ne probudi ono riječko srce koje je momčad vodilo svih onih godina sa zapada. Ili dok se ne preselimo na novu Kantridu, na predstavljanju čijeg sam idejnog projekta bio još davnog 12. srpnja 2014. godine. Tada se potpisao i predugovor o pravu građenja. Problem je što nitko još nije sastavio ugovor…