Oduševljen sam Villarrealom. Oduševljen! Arsenal, Manchester United, Juventus i sada Bayern. U gradu koji ima 50-ak tisuća stanovnika, toliko malom da gotovo svaki od navijača može i pješice na stadion. Senzacija.

No priča o malom tu prestaje, a kompleks malog/manjeg kluba – više ne postoji. U noći koja je upriličila jedno od najvećih iznenađenja u ovoj sezoni, po tko zna koji put je dokazano da neovisno koliko si malen u očima promatrača, nije ti zabranjeno sanjati veliko.

Predsjednik kluba Fernando Roig, biznismen i milijarder, ali i vizionar, koji je 1997. preuzeo klub i izgradio ga u ovo što danas gledamo, znao je pred tri godine, kao i pred dva desetljeća, ali o tome malo kasnije, da će mu za novi veći iskorak trebati veće ulaganje, a igrom slučaja rješenje je bilo udaljeno samo 60 kilometara.

Iskoristio je veliki pad kluba u čijoj su sjeni konstantno rasli, te se maksimalno okoristio onim što se pojavilo na tržištu. I kada danas pogledaš roster ekipe, a i trenera, ne možeš se oteti dojmu da je Villarreal ono što je možda trebala biti Valencia. Istovremeno, konstantno ulaganje u svoju akademiju, mlade igrače te trening centre, gdje su unazad desetak godina posve al pari i onim najvećim i najbogatijim klubovima, jednostavno je stvorilo jednu super ugodnu i zdravu sredinu, gdje je užitak igrati. Danas je Villarreal taj koji može privući prave igrače, puno više nego njegov najveći rival iz regije. Oni trenutno, nažalost, mogu samo  maštati o ovako lijepoj priči.

Emery je nadogradio momčad čije je temelje udario Marcelino Garcia, još pred 10ak godina i “trademark” ekipe je ostao u ubojitoj tranziciji i kontri, čime su i slavili u Munchenu. Bayern je imao tu nesreću, uostalom kao i Juventus, da ovu utakmicu ne može dobiti. U slučaju prolaza, nitko ne bi posebno čestitao, jer u obje je runde Villareal bio underdog.

Ovo je drugi put da su došli ovako daleko u Ligi prvaka. Prvi put je to bilo 2006., kada su ispali od Arsenala, iako su imali udarac s 11 metara za prolazak. Nažalost, ponajbolji igrač koji je ikad igrao tamo, Juan Roman Riquelme, ispustio je tu šansu, točnije obranio mu je Jens Lehmann, a sada će na drugoj strani (najvjerojatnije) ponovno stajati jedan engleski klub dominantno crvene boje.

Te 2006. vodio ih je Pellegrini, a uz Riquelmea, važne su uloge imali Forlan i Senna, dok je na klupi sjedio Robert Pires. Tada je Roig prvi put demonstrirao koliko je dobru viziju imao, a djeluje mi kao da je današnja momčad sistematičnije komponirana, uigranija, posloženija, te sposobnija igrati na rezultat, a ono što je možda i presudno, ima iza sebe više od 15 godina igranja u Europi, što onda nije bio slučaj. Stoga mislim da nikome s njima neće biti lako, pa makar to bio (još jedan) superteškaš Liverpool.