Da je osvojio i tu dugo iščekivanu desetu titulu, Rossi ne bi imao za čime žaliti. No i ovako je iza njega karijera bez premca. Piše: Tomislav Bešenić, urednik Moto Puls

Ni na onoj drugoj obali Jadrana jabuka očito ne pada daleko od stabla. Graziano Rossi je odnio tri GP pobjede u klasi 250, od kojih je prva bila na našem Grobniku, i ma koliko se trudio svog sina preusmjeriti na sigurniji karting, mali Valentino se ipak brzo prebacio na utrkivanje motociklima. Sa 17 godina na svojim leđima već je stigao u svjetsko prvenstvo i praktično odmah postao zvijezda.

U trenutku kad svijet postaje globalno selo, golobradi Valentino Rossi svojom karizmom, načinom na koji komunicira s publikom i medijima te opuštenim pristupom u inače ozbiljnom svijetu utrka, odmah stvara legije fanova. Svemu tome jasno pridonose i njegove pobjede, ali možda još i više originalni načini na koje ih je proslavljao.

TITULE I REKORDI

Sa 7 naslova prvaka u kraljevskoj klasi, Valentino Rossi je umalo stigao Giacoma Agostinija koji broji 8 titula. Ako gledamo titule u svim klasama, onda je Agostini sa svojih 15 naslova prvaka u velikoj prednosti u odnosu na Rossija koji ih je skupio ukupno 9, no Giacomo je u ono vrijeme mogao paralelno voziti u klasama 350 i 500 i to bez prave konkurencije.

Svejedno se u jednom trenutku činilo da će po ukupnom broju pobjeda s lakoćom prestići Agostinija, koji ih je skupio 122, ali na kraju je Rossi beznadno zapeo na njih 115. Ipak, ako gledamo samo kraljevsku klasu, Rossi je rekorder s 89 pobjeda.

Jasno, uvjerljivi je rekorder i po tome što je odvozio 422 utrke, od čega 362 otpadaju na kraljevsku klasu, u kojoj uvjerljivo drži rekord i po tome što je prošlo 16 godina i 351 dan od njegove prve do posljednje pobjede. Ako gledamo sve tri klase, onda je prošlo također rekordnih 20 godina i 311 dana od prve pobjede u klasi 125 u Brnu 1996. do već spomenute zadnje MotoGP pobjede u Assenu 2017.

Iako za to nemamo pretjeranog razloga, ipak se možemo nadati da će u preostalom dijelu sezone još malo poboljšati svoju statistiku. Pobjeda bi bila ravna čudu, no možda bi se nekako moglo poklopiti da nekako dođe do tog jubilarnog 200. podija u kraljevskoj klasi. Iako već i ovih 199, dakako, predstavlja rekord.

U svojoj drugoj sezoni, 1997. godine, postaje prvak klase 125, dvije godine kasnije i u klasi 250, a 2000. je iz prvog pokušaja doprvak u kraljevskoj klasi. I tu počinje njegovo zlatno doba. Od 2001. do 2005. godine niže pet uzastopnih titula i to za upravljačem tri potpuno različita motocikla! Prvo s dvotaktnom i brutalnom Hondom NSR 500, u zadnjoj sezoni klase 500, pa onda još dvije titule s četverotaktnom Hondom RC213 V na startu MotoGP ere.

U to doba je njegova dominacija takva da je, primjerice, 2003. godine svih 16 utrka završio na podiju, od čega je 9 puta stajao na najvišoj stepenici. Činilo se da između njega i Honde cvatu ruže, no ispod površine je ključalo. Rossi nije mogao podnijeti staru Hondinu doktrinu po kojoj su za osvajanje naslova prvaka prvenstveno zaslužni njihovi motocikl, a tek onda vozač. I tako ga je na jednom tajnom sastanku Davide Brivio uspio nagovoriti da s nedodirljive Honde V5 pređe na dotad nekonkurentnu četverocilindričnu Yamahu. Da iznenađenje bude veće, Rossi je pobijedio u svojoj prvoj utrci s Yamahom i odmah te 2004. osvojio još jedan naslov, što je ponovio i iduće godine.

SVI ROSSIJEVI NEPRIJATELJI

Možda je djelovao prijateljski, no Rossi bi uvijek našao načina da započne otvoreno neprijateljstvo sa svakim tko bi se drznuo boriti za titulu dok je on bio na straži. S time da je njegovo otvoreno i obostrano neprijateljstvo s Maxom Biaggijem započelo i puno prije nego li su te dvije talijanske mega zvijezde ukrstile mačeve u kraljevskoj klasi. S time da je njega i Setea Gibernaua uspio ‘ubiti u pojam’, ne dopustivši im niti da se približe osvajanju naslova.

Casey Stoner se zato nije dao slomiti te je uputio podosta otrovnih strelica u smjeru Rossija. Slično bi se moglo zaključiti i za Jorgea Lorenza, koji je u tom psihološkom ratu riječima redovito gubio, ali se zato Rossiju osvećivao osvajanjem titula. A tu dolazimo do Marca Marqueza…

U tom trenutku je Valentino Rossi na vrhuncu slave. Uspješno testira Ferrarijev bolid i razmišlja o tome da se prebaci u Formulu 1, te općenito nije potpuno koncentriran i dopušta da mu Hayden 2006. godine s Hondom otme naslov. Iduće godine ne može parirati Stoneru s Ducatijem, no 2008. i 2009. je opet onaj stari te dolazi do 8. i 9. naslova prvaka. Osvojio bi odmah u tom nizu vjerojatno i deseti da nije pao u Mugellu i slomio nogu.

Do onda se već zasitio Yamahe, a ozbiljno im je zamjerio i što su mu za timskog kolegu doveli opasno dobrog Jorgea Lorenza. I zato slijedi novi šok. Valentino Rossi 2011. prelazi na Ducati! Danas će priznati da mu je to bila najveća pogreška u karijeri. U te dvije sezone nije dohvatio nijednu pobjedu, pa se 2013. podvijena repa vraća u tvorničku Yamahu. Stara legenda kaže kako je tada morao potpisati kako više nikad neće nastupiti na motociklu neke druge marke, no u Yamahi zasigurno nisu mogli pretpostaviti da ga se tako dugo neće moći riješiti.

KORAK DO DESETE TITULE

Iako više nije mogao osvojiti niti jednu titulu, Rossi je od 2014. do 2016. bio doprvak. S time da je 2015. bio doista blizu naslovu prvaka, ali se u samoj završnici dao nepotrebno isprovocirati teorijom zavjere. Do svoje posljednje pobjede je došao u Assenu 2017. godine, a iako nije niti jednom slavio, 2018. je bila posljednja dobra sezona za njega, završio je na trećem mjestu u ukupnom poretku.

I tu se negdje stagnacija pretvorila u silaznu putanju, da bi vjerojatno najveći, a svakako najpopularniji vozač svih vremena, zaorao po samom dnu ove sezone. U prvih 9 utrka je skupio samo 17 bodova, s desetim mjestom iz Mugella kao najboljim plasmanom za upravljačem Petronas Yamahe. Nije zato čudo da je u 43. godini života odlučio kako će mu ovo biti posljednja MotoGP sezona u karijeri.

S jedne strane, nemoguće se oteti dojmu da je ‘The Doctor’ u svojoj MotoGP ordinaciji ostao ipak koju godinu predugo, no s druge strane, sad kad je objavio da prekida karijeru, ipak osjećamo žal što ga nećemo gledati kako se utrkuje iduće sezone. Ali nije da ga nećemo uopće vidjeti, jer Valentino Rossi, po uzoru na legende tipa Agostini i Roberts, karijeru nastavlja kao vlasnik momčadi. Nadamo se samo da ovaj put nije pogriješio potpisavši ugovor o suradnji s Ducatijem.