Novu sezonu Formule 1 ekskluzivno od ove sezone možete pratiti na kanalima Sportkluba. Iz dana u dan uoči početka sezone predstavit ćemo vam momčadi i vozače u novoj sezoni. Krećemo s aktualnim prvacima

Puno ime momčadi: Mercedes – AMG Petronas F1 Team
Službena web stranica: www.mercedesamgf1.com
Sjedište: Brackley (šasija) i Brixworth (motor), UK
Neizvršni predsjednik: Markus Schäfer
Šef momčadi i izvršni direktor: Toto Wolff
Tehnički direktor: James Allison
Upravljački direktor odjela za motore: Hywel Thomas
Glavni operativni direktor: Rob Thomas
Šef performansi: Mark Ellis
Vozači: Lewis Hamilton, Valtteri Bottas
Testni i rezervni vozači: Stoffel Vandoorne, Esteban Gutierrez
Šasija: Mercedes-AMG F1 W12 E Performance
Pogonska jedinica: Mercedes-AMG F1 M12 E Performance
Gume: Pirelli
Naplaci: OZ Racing
Gorivo i maziva: Petronas

STATISTIKA (nakon 2020.)

Prva sezona:1954.
Broj utrka: 227
Vozački naslovi: 9 (1954. 1955. 2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020.)
Konstruktorski naslovi: 7 (2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020.)
Pobjede: 115
Najbolje startne pozicije: 126
Najbrži krugovi: 84
Mjesta na pobjedničkom postolju: 236
Mjesta u prvom startnom redu: 229
Bodovi: 5685

Biografija

Do kraja 1930. ekonomska pozicija Njemačke bila je takva da je Mercedes morao gotovo do kraja srezati svoj natjecateljski program. Kad je Hitler došao na vlast, shvatio je da utrkivanje može biti jako oružje propagande te je njegova vlada ponudila oblik financiranja. Dvije su tvrtke, Mercedes-Benz i Auto Union, bile izuzetno uspješne. Izravna potpora vlade nije iznosila više od 10% budžeta ijedne momčadi, ali se ostatak i više nego kompenzirao izdašnim vojnim ugovorima.

Gottlieb Daimler (1834. – 1900.) i Karl Benz (1844. – 1929.) bili su prvi proizvođači automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Nacistička propaganda svijetu ih je predstavljala kao prve proizvođače automobila, ali to nije bio slučaj. Preduhitrili su ih razni proizvođači automobila s parnim strojevima jer automobil nije definiran motorom s unutarnjim izgaranjem.

Od 1900. godine Mercedes je bilo ime pod kojim je Daimler prodavao automobile. Tek su se 1926. neovisne tvrtke Daimler i Benz spojile u jednu i nastala je marka Mercedes-Benz. Prije toga svaka od tih marki ima svoju povijest u motorsportu, veoma poznatu ako govorimo o Mercedesu.

Nova je tvrtka imala velike uspjehe u utrkivanju zahvaljujući seriji sjajnih sportskih automobila (S, SS, SSK, SSKL) koje je dizajnirao Dr. Ferdinand Porsche, a u inačicama bez blatobrana i svjetala bili su uspješni, kako u brdskim utrkama. tako i utrkama Velikih Nagrada.

Mercedes-Benz bio je uspješniji iako su 1936. krivo dizajnirali svoj automobil i povukli se prije kraja sezone. Zato su obje njemačke momčadi bile zaslužne za zlatno (ili bolje rečeno srebrno) doba tehničkog razvoja.

U to vrijeme, dok još nije bilo sponzorskih ugovora, svaka je zemlja imala svoje tradicionalne boje. Talijanski automobili i danas su poznati po svojoj Rosso Corsa crvenoj, britanski po British racing green zelenoj, a francuski po Bleu de France plavoj boji.

Njemački automobili poput Blitzen Benza bili su bijeli, kao i tri Mercedesa koja su 1914. osvojila prva tri mjesta na VN Francuske. S druge strane, Mercedes je osvojio Targa Florio s crvenim automobilima 1922. (Giulio Masetti) i 1924. (Christian Werner) čime su se uklopili među domaćim natjecateljima. Mercedes SSK (njem. Super Sport Kurz) s kojim je Rudolf Caracciola osvojio Mille Migliju 1931. zvali su Bijeli Slon.

Ime Srebrne strijele

Ime Srebne strijele potiče iz sljedeće priče. Međunarodna motorsport organizacija je 1934. propisala najveću težinu bez guma i goriva od 750 kg, a Mercedes-Benz W25 je uoči utrke Eifelrennen na Nurburgringu težio 751 kg. Trkaći menadžer Alfred Neubauer i njegov vozač Manfred von Brauchitsch sjetili su se ostrugati svu boju pa su dan kasnije automobili osvanuli u srebrnoj boji aluminija. Nakon što je Von Brauchitschov automobil s 350 KS slavio na utrci, rodio se nadimak Srebrne strijele.

Mercedes-Benz W125 imao je redni motor s osam cilindara obujma 5662.85 ccm i kompresorom koji je tijekom utrke imao oko 595 KS, a najviše mu je izmjereno 646 KS na 5800 o/min. Na 2000 o/min imao je 248 KS. Bio je to najjači automobil koji je dotad nastupao na Velikim Nagradama, a nadmašili su ga tek bolidi Formule 1 u ranim osamdesetim kada je počelo korištenje turbo motora.

Srebrne strijele Mercedesa i Auto Uniona 1937. su s lakoćom su postizale brzine znatno veće od 300 km/h, a tijekom rušenja brzinskog rekorda i preko 400 km/h.

Nakon što su za sezonu 1938. ograničili obujam na 3000 ccm, W125 zamijenio je W154 koji je imao V12 motor s kompresorom i 425-480 KS. Novi Mercedes-Benz W154 potpuno je novoga dizajna, a ne na temelju prethodnika W125 jer su procijenili da je zbog novih pravila to bolje rješenje nego modificiranje starog automobila.

Iako je dizajn šasije ostao isti i za 1939., karoserija je drukčija, kao i novi M163 motor koji je zamijenio stari M154 iz 1938.

Nakon drugog svjetskog rata Njemačka je isključena iz međunarodnog motorsporta do 1950. Osim toga, Daimler-Benz i Auto Union imali su i drugih problema poput podijeljene Njemačke i ponovne izgradnje uništenih tvornica. Ipak, uprava Daimler-Benza smatrala je da je vrijednost utrkivanja kao razvojne vježbe bila ključna u strategiji oporavka. Nije bilo pitanje hoće li se vratiti utrkivanju, nego kad će se vratiti, što je ovisilo o stanju tvrtke i međunarodnoj politici.

Početkom 1951. Mercedes-Benz je diskretno ispitivao teren tako da su poslali dva W163 iz 1939. s 3-litrenim V12 motorom u Argentinu kako bi se natjecali na dvije utrke Formule Libre. Karl Kling i Hermann Lang završili su drugi i treći na obje utrke, iza Gonzalesova 2-litrenog Ferrarija. To je Mercedes-Benzu dalo naslutiti gdje su u odnosu na konkurenciju, ali još važnije, nije bilo negativnih reakcija na njihovo sudjelovanje.

Ubrzo je uprava Daimler-Benza odlučila da će se iduće godine vratiti utrkivanju sa sportskim automobilom temeljenom na serijskim komponentama. Pod vodstvom sjajnog inženjera Rudolfa Uhlenhauta 1952. su načinjena dva Mercedes-Benza 300 SL kupea koja su završila na prva dva mjesta na Le Mansu i Carrera Panamericani. Nakon toga su odustali od njih, načinili serijsku inačicu i posvetili se novom F1 dizajnu za početak nove 2-litrene formule.

Dvostruka pobjeda u povratničkoj utrci

Dizajnerski tim vođen Uhlenhautom i Hans Scherenbergom načinio je automobil koji je više izazivao poštovanje, nego uzbuđenje. Koliko god novca neka momčad imala to ne jamči nužno i uspjeh, stoga treba poštovati sve što je ostvario Daimler-Benz W196. Zanimljivo, nisu ga kopirali. Razlog je što je riječ o cijelom paketu koji može složiti samo veliki proizvođač.

Staza je praktički bila trokut na čijim su vrhovima bili zahtjevni spori zavoji, s dva vrlo duga pravca i trećim koji je presječen s dva vrlo brza zavoja.

Mercedes-Benz ostvario je dvostruku pobjedu u svojoj povratničkoj utrci, ali neki su primijetili da su automobili izgledali loše u sporijim zavojima, što je potaknulo rasprave koliko je aerodinamika zapravo doprinijela njihovoj pobjedi.

Ako im je aerodinamički oblikovana karoserija bila prednost na Reimsu, na Silverstoneu se pokazala nedostatkom gdje su pokriveni kotači otežavali pozicioniranje automobila u zavojima, a problematično je bilo i upravljanje. Fangio nije mogao bolje od četvrtog mjesta, uz krug zaostatka, a njegova oštećena karoserija govorila je sama za sebe. U srednje brzim zavojima na Silverstoneu, automobil je prelazio iz podupravljanja u preupravljanje.

Fangio je osvojio svjetsko prvenstvo 1954. (prve dvije utrke pobijedio je u Maseratiju 250F), a iduće godine pridružio mu se Stirling Moss. Osim neočekivanih kvarova na VN Monaca, Mercedes-Benz dominirao je sezonom, a osvojili su i Svjetsko prvenstvo sportskih automobila gdje je Moss pobijedio na Mille Migliji, Tourist Trophyju i Targa Floriju.

Moss i Fangio zajedno su se natjecali na Le Mansu i s lakoćom su vodili u utrci u trenutku kada se momčad odlučila povući. Jedan od njihovih vozača, Pierre Bouillon, koji se utrkivao pod pseudonimom ‘Pierre Levegh’, sudjelovao je u incidentu kojeg nije uzrokovao. Zajedno s automobilom lansiran je u publiku, što je ubilo njega i više od 80 gledatelja.

Nesreću je pogrešnom procjenom uzrokovao Mike Hawthorn, a posljedice nesreće bile su velike prije svega zbog konfiguracije staze. Ni Mercedes-Benz ni ‘Levegh’ nisu bili krivi za nesreću, ali se Mercedes-Benz odlučio povući dijelom zbog užasavajućeg prizora nesreće, a dijelom i jer nisu željeli pobijediti u takvim okolnostima.

Povlačenje iz utrkivanja

Momčad je nastavila raditi na bolidima za 1956., ali su 22. listopada objavili da se povlače iz utrkivanja. Među poboljšanjima koje su spremali bio je i pogon na sva četiri kotača.

Glasine o Mercedesovom povratku nakon tragedije u Le Mansu 1955. pojavljivale su se svakih nekoliko godina, a u kasnim 80-ima vratili su se utrkama sportskih automobila financijskom i tehnološkom potporom Sauberu.

Sauber je 1983. u Grupi C vozio s BMW-ovim motorom koji se pokazao mnogo boljim, a zatim su se okrenuli automobilima s Mercedesovim turbo motorom. To je privuklo pažnju Mercedesa koji im je počeo nuditi svoju potporu.

Potpora je došla do te mjere da je Sauber 1988. postao tvornička Mercedesova momčad, a Sauber Mercedes C9 bio je drugi u Svjetskom prvenstvu Prototipa, iza Jaguara XJR-9.

Team Sauber Mercedes je 1989. sa Sauberom C9 osvojio 24 sata Le Mansa i Svjetsko prvenstvo prototipa, a 1990. su s Mercedes-Benzom C11 osvojili Svjetsko prvenstvo prototipa.

Za njih su tih godina, među ostalim, vozili i Heinz-Harald Frentzen, Michael Schumacher, Karl Wendlinger, Jochen Mass, Jean-Louis Schlesser i Mauro Baldi.

U Mercedesu su već 1990. shvatili da bi se mogli prestati skrivati i početi nastupati s automobilima pod svojim imenom (Mercedes-Benz C11), iako je Sauber i dalje bio bitan čimbenik u momčadi.

Povratak u F1

Mercedes je također počeo razmišljati o ulasku u Formulu 1, a kada su ipak odlučili da neće, Sauber je odlučio ući sam. Imao je ljude, opremljenu tvornicu i ako je htio ostati u utrkivanju na visokoj razini nije bilo druge nego se okušati u Formuli 1. Kako Mercedes nije tvrtka koja će iznevjeriti svoje vjerne partnere, Sauberu su u prve dvije godine u Formuli 1 pružali značajnu financijsku i tehničku pomoć.

Sauber se prvi puta natjecao u Formuli 1 1993. s bolidom C12 koji je imao Ilmorove V10 motore, a vozili su ih JJ Lehto i Karl Wendlinger. Već na prvoj utrci u Južnoj Africi Finac JJ Lehto osvaja peto mjesto i dva boda. Do kraja sezone bodove su osvajali još pet puta i završili sedmi s 12 bodova. Boljeg plasmana koštala sui h brojna odustajanja zbog kvarova i incidenata.

Momčad se 1994. zvala Sauber Mercedes i bila je i službeno Mercedesova tvornička momčad. Bolid se zvao Sauber C13 koji je koristio 3,5-litrene Ilmorove V10 motore koji su preimenovani u Mercedesove. Nova momčad Pacific Grand Prix Ltd. kupovala je starije Ilmorove motore.

Forma s početka sezone bila je razočaravajuća jer rezultati nisu bili puno bolji nego 1993. Samo dva tjedna nakon što je osvojio četvrto mjesto na VN San Marina 1994. (na kojoj su poginuli Ratzenberger i Senna), Karl Wendlinger razbio se na treningu za VN Monaka. Nijemac je izgubio kontrolu nad bolidom na kočenju iza tunela i zadobio teške ozljede glave koje su ga tjednima držale u komi.

Nijemci su zato odlučili prihvatiti McLarenovu ponudu koji su tražili novu tvorničku momčad nakon što se Honda povukla krajem 1992. i tako je nastao Team McLaren Mercedes. Sauber je 1995. morao prijeći na Fordove motore.

Prva pobjeda McLaren Mercedesa 1997.

U prve dvije godine (1995. i 1996.) McLaren Mercedes je završio četvrti u poretku konstruktora, a prvu pobjedu ostvarili su 1997. (Coulthard u Monzi). Te su godine ostvarili još i pobjedu na posljednjoj utrci sezone u Jerezu (Hakkinen ispred Coultharda), čime su nagovijestili pobjedničke dane.

Motore je zapravo izrađivao Ilmor Engineering, britanska tvrtka koju su u Northamptonshireu 1984. osnovali Mario Illien i Paul Morgan, ali je Daimler Chrysler davao tehničku i financijsku podršku.

Već su 1997. pobijedili na utrci, a 1998. su osvojili vozački i konstruktorski naslov. Godinu dana kasnije Mika Hakkinen osvojio je još jedan vozački naslov, ali konstruktorski je uzeo Ferrari.

McLaren je 1998. od samog početka pokazao da ima najbrži bolid, ali pouzdanost nije uvijek bila sjajna. Sezonu su započeli pomalo kontroverznom dvostrukom pobjedom u Australiji (Coulthard je propustio Hakkinena zbog dogovora da vozač koji prvi prođe prvi zavoj ima prednost u toj utrci), a Hakkinen je nastavio juriti prema naslovu prvaka.

I godinu kasnije McLaren je ponovno imao vrlo brz bolid, ali je bio pomalo nepredvidiv i težak za podešavanje. Hakkinenu je posao olakšan nakon VN Velike Britanije gdje je Schumacher slomio nogu i propustio skoro cijelu sezonu, ali je nekarakterističnim greškama u uvjerljivom vodstvu u Imoli i Monzi ispustio sigurne pobjede i dao šansu Irvineu.

Na kraju je Eddie Irvine, druga Ferrarijeva uzdanica, došao u priliku osvojiti naslov prvaka, ali je u posljednjoj utrci Hakkinen s drugog startnog mjesta prešao Schumachera prije prvoga zavoja i uvjerljivo slavio, čime je došao do drugog uzastopnog naslova prvaka. Ferrari je osvojio naslov pobjednika konstruktora s četiri boda ispred McLarena što im je prvi naslov nakon 1983. kada su za njih vozili Patrick Tambay i Rene Arnoux.

Uslijedila je dominacija Ferrarija, posebno 2002. i 2004., a McLaren Mercedes zaprijetio je 2003. s Kimijem Raikkonenom koji je naslov izgubio za samo dva boda u odnosu na Michaela Schumachera.

Nakon što je 2001. u avionskoj nesreći poginuo suosnivač Ilmora Paul Morgan, DaimlerChrysler je 2002. povećao udio u tvrtki na 55% i preimenovao ju u Mercedes-Ilmor. Tri godine kasnije DaimlerChrysler postao je jedini vlasnik i preimenovao tvrtku u Mercedes-Benz HighPerfomanceEngines.

Osim kupnje Ilmora, Daimler je kupio i 40% udjela u McLarenu, a nakon što se činilo da u njihovom odnosu cvjetaju ruže, 2008. počele su kružiti glasine o ne tako dobrim odnosima između dvije strane.

Hamiltonov naslov 2008.

Lewis Hamilton je u svojoj drugoj sezoni 2008. uspio osvojiti naslov prvaka, treći za McLaren Mercedes i prvi nakon Hakkinena 1999. Konstruktorski je ponovno uzeo Ferrari.

Prvi puta od 1995. Mercedes je 2009. isporučivao motore i drugim momčadima, ovoga puta Force Indiji i Brawn GP-u koji su bili itekako zainteresirani za najbolji motor u Formuli 1. Na njihovu frustraciju, Brawn je osvojio i vozački i konstruktorski naslov, dok je McLaren Mercedes završio treći, iza Brawna i Red Bulla.

Istovremeno je Daimler AG objavio da će u suradnji s Aabar Investments PJSC grupom preuzeti 75.1 postotni udio u momčadi Brawn GP. Preostalih 24.9% Brawn GP-a drže izvorni vlasnici Ross Brawn i Nick Fry.

U Mercedesu su odluku objasnili novim uvjetima natjecanja u Formuli 1 i ograničenju troškova koje su donijeli FOTA i FIA, kao i značajno višim dohotkom koje momčad može ostvariti od komercijalnih prava zahvaljujući potpisivanju novog konkordskog ugovora (eng. Concorde Agreement).

Ubrzo nakon kupnje Brawn GP-a, Mercedes je objavio da će njihov vozač u 2010. biti Nijemac Nico Rosberg, što je momčadi dalo još više njemačkog duha. Ipak, najbolje je tek slijedilo.

Mercedes je platio Jordanu za njegov premijerni nastup, dok je ostalo povijest, kao i s Rossom Brawnom, čovjekom s kojim je osvojio svih sedam naslova svjetskog prvaka.

Brawn GP

Tako smo uoči sezone 2010. imali izuzetno uzbudljiv projekt koji je uključivao Mercedes, Rossa Brawna, Michaela Schumachera i Nicu Rosberga, pogotovo nakon čarobne sezone za Brawn GP u kojoj su osvojili oba naslova prvaka. Ipak, stvari se nisu odvijale kako su mnogi priželjkivali.

Iako je Brawn 2009. osvojio oba naslova, u drugom dijelu sezone bolid je bio značajno manje kompetitivan. Kako je nestalo novca, i tempo razvoja bolida značajno je pao, da ne spominjemo činjenicu da je momčad morala ‘izgubiti’ oko 40% zaposlenih zbog smanjenja troškova. Brawn je početkom 2009. bio vodeća momčad (pobijedili na 6 od prvih 7 utrka), ali je pad u drugom dijelu sezone Mercedes 2010. doveo u poziciju da lovi zaostatak za konkurencijom.

Rosberg je, pomalo neočekivano, u potpunosti zasjenio povratnika Schumachera koji nas je navikao da gazi svoje momčadske kolege. Rosberg je Schumachera 14 puta nadmašio u kvalifikacijama, a u ukupnom poretku završio je 7. sa 142 boda, dok je Michael bio deveti sa 72 boda. Mercedes je završio četvrti u poretku konstruktora s 214 bodova, iza Red Bulla, McLarena i Ferrarija.

Ni 2011. Mercedes nije učinio očekivani korak prema vrhu, ali nisu ni skliznuli prema sredini poretka. Ponovno su završili četvrti, ovoga puta sa 165 bodova, ali bez ijednog pobjedničkog postolja (2010. je Rosberg tri puta bio među najboljom trojicom).

Ross Brawn se 2011. odlučio za kratki međuosovinski razmak, što je prema njegovom kasnijem priznanju bio pogrešan potez. Bolid nije koristio ispušne plinove u aerodinamičke svrhe poput svojih najvećih konkurenata te je previše trošio gume.

Iako je Rosberg i 2011. bio uspješniji u kvalifikacijama, Schumacher je u trkama ostavio mnogo bolji dojam nego 2010. U Belgiji je Schumacher proslavio 20. godišnjicu od prvoga nastupa u Formuli 1, ali je zbog incidenta u kvalifikacijama morao startati posljednji. Zato je utrci fantastičnom vožnjom na svojoj omiljenoj stazi došao do sjajnoj petog mjesta.

Pouzdanost je bila odlična te su Mercedesovi bolidi imali samo dva odustajanja u sezoni zbog kvara (oba na Schumacherovom bolidu). Najveće brzine koje su postizali bile su među najvećima, a ekipa u boksu među najbržima. Tijekom sezone su oba vozača osvajala bodove na osam utrka, a iako su bili daleko bolji od svih iza sebe, nisu bili prijetnja vodećem trojcu – Red Bullu, McLarenu i Ferrariju.

Bivši Ferrarijev inženjer Aldo Costa postao je šef aerodinamičkog odjela dok je bivši član Red Bulla i Hispanije Geoff Willis bio zadužen za mehanički dio bolida. Oboje su odgovarali novom tehničkom direktoru, bivšem Renaultovom inženjeru Bobu Bellu.

Sezona 2012. može se gledati i kao uspješna i kao neuspješna za Mercedes. S jedne strane, Nico Rosberg im je u Kini donio prvu pobjedu nakon Monze 1955., ali s druge strane momčad je znatno pala u formi u drugom dijelu sezone (nisu osvojili ni boda u pet uzastopnih utrka).

Schumacherov povratak u F1

Vrijedi istaknuti i prvo pobjedničko postolje Michaela Schumachera u njegovom povratku u Formulu 1 koje je ostvario u Valenciji gdje je sjajnom vožnjom s 12. mjesta došao do trećeg. Michael je poboljšao i svoje kvalifikacijske nastupe te je nadmašio Rosberga 10 puta, uključujući i fantastični pole position u Monacu.

Krajem rujna, nakon mnogo glasina i nagađanja, Mercedes je potvrdio da će 2013. za njih voziti svjetski prvak iz 2008. Lewis Hamilton, umjesto Michaela Schumachera koji je tako drugi put otišao u mirovinu. Također, momčadi se pridružio i Toto Wolff kao suvlasnik i izvršni direktor, dok je Niki Lauda postao šef Mercedes-Benz Grand-Prix Ltd. Kako je Wolff zadržao svoj financijski udio u Williamsu, dio Formule 1 ostao je zbunjen takvim razvojem događaja.

Otpočetka je bilo jasno da je bolid brz, ali se mučio s potrošnjom guma. Osvojili su osam pole positiona između Kine i Belgije, ali su samo tri pretvorili u pobjede. Nije prvi puta da im je potrošnja guma bila najveća slabost.

‘Testgate’

Kako su se mučili s potrošnjom guma i njihovim pregrijavanjem, momčad se našla u središtu skandala koji gotovo redovito potresaju Formulu 1. Tijekom VN Monaca procurila je vijest da je Mercedes tajno testirao gume s Pirellijem u Barceloni, skandal koji će postati poznat kao ‘Testgate’.

Osim na stazi, momčad je nastavila privlačiti pozornost i izvan nje nakon što su doveli Paddyja Lowea iz McLarena, što je odmah dovelo u pitanje budućnost Rossa Brawna.

Vozački par bio je prilično izjednačen – Hamilton je završio četvrti sa 189 bodova (treći puta u karijeri), a Rosberg šesti sa 171 bodom. Zato je Rosberg osvojio dvije pobjede (Monaco i Velika Britanija), a Hamilton jednu (Mađarska).

Kao što se i očekivalo, krajem godine Brawn napušta momčad, a njegovu ulogu podijelili su Wolff (izvršni poslovni direktor) i Lowe (izvršni tehnički direktor). I dok je Hamilton govorio da Brawnov odlazak neće naštetiti momčadi, Lauda je vjerovao da će ostaviti veliku prazninu.

Nekoliko tjedana kasnije momčad je potpisala još dva tehnička pojačanja – Mark Ellis je u lipnju 2014. došao na mjesto šefa performansi, a Gilles Wood na mjesto glavnog inženjera, simulacije i razvoja. Oba su stručnjaka stigla iz Red Bullove momčadi.

Dominacija

Osvojili su 16 pobjeda u 19 utrka, a prvi su startali na svim utrkama osim na VN Austrije, iako je i tamo najbrži bio Williams s Mercedesovom pogonskom jedinicom.

Iako je već u Australiji postalo jasno da Mercedesov W05 nije savršen (Hamilton odustao već nakon tri kruga), po pitanju brzine bili su nedodirljivi. Jedina nepoznanica bila je pouzdanost i borba između Hamiltona i Rosberga.

Hamilton je nakon Rosbergove pobjede u Australiji uzvratio s četiri uzastopne pobjede u Maleziji, Bahrainu, Kini i Španjolskoj, čime je preuzeo vodstvo u ukupnome poretku. Rosberg je uzvratio kontroverznim pole positionom u Monacu kojeg je pretvorio u pobjedu, a u Kanadi su oba vozača imala probleme s pogonskim jedinicama.

Kulminacija napetosti između Mercedesova dvojca dogodila se na VN Belgije kada je u drugom krugu došlo do kontakta desnog kraja Rosbergova prednjeg krila i stražnje lijeve Hamiltonove gume. Hamilton je kasnije odustao, a Rosberg osvojio drugo mjesto, iza Ricciarda.

Hamilton je uzvratio pobjedom na šest od idućih sedam utrka te osvojio svoj drugi naslov svjetskog prvaka. Mercedes je uvjerljivo osvojio naslov konstruktorskog pobjednika pritom postavivši brojne rekorde – najviše pole positiona, najviše pobjeda, najviše prvih startnih redova u jednoj sezoni, što W05 stavlja u društvo najboljih bolida u povijesti Formule 1.

Mercedes je sezonu 2015. započeo jednako dominantno kako je završio i prethodnu, a Hamilton je bio na pole positionu prvih pet utrka. Hamilton je bio uvjerljiv prvak tri utrke prije kraja, a Rosberg se probudio u posljednjem dijelu sezone kada je na posljednjih šest utrka bio na pole positionu, a slavio na posljednje tri.

Ferrari je bio glavna prijetnja s tri pobjede Sebastiana Vettela, a baš kao i 2014. izgubili su samo jedan pole position, ovoga puta od Vettela u Singapuru gdje su bili tek peti i šesti na startu. S obzirom na dominantnu formu svjetskih prvaka i relativno malo promjena u tehničkom pravilniku, Mercedes je i dalje favorit za obranu naslova.

Aktualni svjetski prvaci apsolutno su opravdali status favorita 2016. i uvjerljivo osvojili oba naslova svjetskog prvaka uz rekordnih 19 pobjeda i 20 pole positiona u najdužoj sezoni u F1 povijesti.

Rosberg je sezonu započeo s četiri pobjede na prve četiri utrke nakon čega je uslijedio sudar dvaju Mercedesa u Španjolskoj i prva Hamiltonova pobjeda u Monaku.

Hamilton je uoči ljetne pauze vodio s 19 bodova prednosti ispred Rosberga koji je nakon toga slavio na četiri od idućih pet utrka i uoči posljednje četiri utrke sezone trebao tri druga i jedno treće mjesto za naslov prvaka.

Nijemac je svoj zadatak odradio bez greške i postao svjetski prvak, a samo pet dana nakon toga šokirao je svijet Formule 1 prekidom karijere i Mercedes doveo u situaciju da u prosincu traži njegova nasljednika.

Nakon tri godine apsolutne dominacije u kojima su bitku za naslov vodili samo Mercedesovi vozači, momčad svjetski prvaka 2017. je napokon dobila pravu konkurenciju – preporođeni Ferrari i njihov sjajni SF70H.

Iako je Ferrari sjajno započeo sezonu, SF70H nije mogao pratiti brzinu, a pogotovo pouzdanost Mercedesa W08 koji je u prosjeku ipak bio brži i bolji bolid.

Uvjerljivo najduži u F1 2017., Mercedes W08 bio je bolid kompleksne aerodinamike i izuzetno uskog stražnjeg kraja, a za razliku od većine momčadi nisu koristili veliki nagib podnice što je rezultiralo manjim otporom zraka, a time i većom brzinom na pravcu i nižom potrošnjom goriva.

Hamilton je nakon borbe s Vettelom na kraju uvjerljivo osvojio naslov prvaka, četvrti u karijeri, nakon što je Ferrari loše odradio posljednju trećinu sezone, posebno po pitanju pouzdanosti, a Mercedes je tri utrke prije kraja potvrdio četvrti uzastopni konstruktorski naslov i time istaknuo status glavnoga favorita za oba naslova 2018.

Mercedes je s novim W09 nastavio dobro provjerenim tehničkim pravcem svoga prethodnika, ali kao i 2017. Ferrari je krenuo s pobjedom na prvoj utrci sezone u Australiji i tome dodao pobjedu u Bahrainu dok je Mercedes prvu pobjedu dočekao tek na četvrtoj utrci sezone u Bakuu.

Iako je Ferrari pokazivao obećavajuću brzinu i pouzdanost u prvom dijelu sezone, Vettelove greške i greške momčadi udaljili su ih od prvoga naslova prvaka od 2008. što su Hamilton i Mercedes sjajno iskoristili i preuzeli kontrolu nad prvenstvom nakon europskoga dijela sezone.

Ključan udarac Mercedes je Ferrariju zadao u Italiji gdje su crveni bolidi popunili prvi startni red, ali je Hamilton prešao i Vettela i Raikkonena za slavlje Mercedesa u Ferrarijevom dvorištu, a dokrajčili su ih u Singapuru gdje je Hamilton na stazi koja Mercedesu tradicionalno ne odgovara ostvario uvjerljivu pobjedu s pole positiona.

Hamilton je naslov prvaka osvojio dvije utrke prije kraja u Meksiku dok je Mercedes u Brazilu potvrdio peti uzastopni konstruktorski naslov.

Mercedes će s istom vozačkom postavom ciljati na šesti uzastopni vozački i konstruktorski naslov prvaka kako bi postali prva momčad u povijesti Formule 1 kojoj je to pošlo za rukom, a Ferrari je momčad koja će dati sve kako bi ih u tome spriječili budući da su zasad jedino oni ostvarili šest uzastopnih konstruktorskih naslova od 1999. do 2004.

Mercedes nakon predsezonskih testiranja 2019. nije bio izraženi favorit uoči nove sezone zbog vrlo dobrog izdanja Ferrarija u Barceloni, ali u prvim kvalifikacijama sezone Mercedes je bio sedam desetinki brži od Ferrarija kao najbližeg pratitelja, osigurao prvi startni red i dvostruku pobjedu.

Iako je Ferrari bio najbrži na drugoj utrci u Bahrainu, Mercedes je opet pobijedio zahvaljujući manjem kvaru na Leclercovom motoru, a u prvih pet utrka Mercedes je upisao pet dvostrukih pobjeda i napravio ogroman korak prema obrani oba naslova prvaka.

Red Bull je od Austrije bio povremena prijetnja Mercedesu, a Ferrari je tek u Belgiji ostvario prvu pobjedu nakon čega su dodali još dvije pobjede u Italiji i Singapuru. Ipak, to nije bilo ni blizu dovoljno da se ugrozi Mercedes te je Hamilton dvije utrke prije kraja osigurao naslov ispred Bottasa koji je prvi puta u karijeri završio kao viceprvak.

S novim F1 W11 Mercedes je odlučio uvesti nekoliko inovativnih rješenja kako bi si povećali razvojni potencijal tijekom sezone i napali sedmi uzastopni dvostruki naslov prvaka što nije uspjelo nijednoj momčadi u povijesti Formule 1 dok Hamilton cilja na rušenje Schumacherovih rekorda i sedmi naslov prvaka.

Posljednja sezona

Mercedes je na otvaranje sezone 2020. u Austriji stigao s uvjerljivo najbržim bolidom, a Hamilton je nakon gubitka pole positiona od Bottasa za 0.012 s kažnjen za incident s Albonom i završio četvrti.

Ali Hamilton je na idućih šest utrka pet puta pobijedio dok je Bottas završavao uglavnom drugi ili treći i pomogao Mercedesu da izgradi veliku prednost u poretku konstruktora.

Zbog velike prednosti koju su na početku sezone imali nad konkurencijom Mercedes je rano ugasio razvoj bolida za 2020. i posljednji paket poboljšanja donio na Spa krajem osmoga mjeseca i omogućio Red Bullu da im se približi u posljednjoj trećini sezone.

Hamilton je osigurao prvenstvo fantastičnom pobjedom u suho – mokrim uvjetima u Turskoj sa šestoga startnog mjesta, tri utrke prije kraja prvenstva od 17 utrka, a nakon pobjede na prvoj utrci u Bahrainu Hamilton je dobio pozitivan nalaz na COVID-19 i propustio pretposljednju utrku sezone u istoj zemlji.

Hamilton se vratio na posljednju utrku sezone u Abu Dhabiju na kojoj se kvalificirao i završio treći iza pobjednika Verstappena i momčadskoga kolege Bottasa, a 2021. može osvojiti osmi naslov prvaka i probiti granicu od 100 pobjeda i 100 pole positiona.

Unatoč promjeni pravila oko dimenzija podnice i novim Pirellijevim gumama Mercedes je i dalje favorit za osvajanje naslova prvaka što bi im bio rekordni osmi naslov u nizu.