Nije dosanjao olimpijsku medalju iako je bio ponajbolji slalomaš svijeta

Prije točno 41 godinu, 20. siječnja 1980. godine u švicarskom Wengenu Bojan Križaj, najveći skijaš nekadašnje Jugoslavije, ostvario je prvu pobjedu u karijeru. Za njegovo ime vežu se gotovo sva prva velika ostvarenja u skijanju.

Ovaj specijalist za slalom i veleslalom rođen je 3. siječnja 1957. godine u Kranju, a prije svih drugih naših skijaša osvajao je bodove u Svjetskom kupu, a zatim i imao tu čast da se u ovom ntjecanju nađe na pobedničkom postolju. Najprije kao osvajač drugog ili trećeg mjesta, da bi zatim 20. siječnja1981. ušao u ovijest, ostvarivši svoju prvu od ukupno osam pobjeda u Svjetskom kupu tijekom dugogodišnje karijere. U sezoni 1986./87. pripao mu je, kao ukupno najuspešnijem natjecatelju mali Kristalni globus u slalomu.

U svojoj riznici ima i srebrnu medalju u slalomu sa Svjetskog prvenstva u Schladmingu 1982. godije. Iznad njega je stajao po mnogima najveći skijaš u povijesti Ingemar Stenmark. Jedina medalja koja mu nedostaje u kolekciji odličja sa najvećih natjecanja je ona sa Olimpijskih igara. Iako se dva puta natjecao na olimpijskih skijaškim stazama, a na Igrama u Sarajevu bio bodren i od strane domaćih navijača, nijednom nije uspeo da svoje ime upiše među olimpijske besmrtnike. Najbliže je tome bio u Lake Placide 1980. godine kada mu je brončana medalja u veleslalomu izmakla zbog zaostatka od dvije stotinke sekunde, koliko je od njega bio brži trećeplasirani Austrijanac Hans En.

Križaj je osamdesetih godina prošlog stoljeća uživao status jednog od najboljih sportaša Jugoslavije i populararizirao ovaj sport, ne samo u svojoj Sloveniji, već i ostalim krajevima tadašnje države.

Neki veruju da je ovaj plavokosi, gotovo uvijek nasmiješeni skijaški as, koga su krasile sjajna tehnika i besprijekorna fizička sprema, mogao u karijeri ostvariti i veće domete da je bio “manje povučen i neodlučan, a više agresivan” na stazi. Odgovor na ovo pitanje, naravno, nikada nećemo saznati, ali je zanimljivo da je junak naše priče u jednom intervjuu koji je dao kao iskusni 30-godišnji skijaški veteran priznao da je bilo stvari koje su negativno utjecalo na njegove nastupe.

„Prije mi je puno toga smetalo sa strane i to me je sputavalo. Oneraspoložilo me je, na primer, ako su navijači dok sam razgledao stazu dovikivali. Dekoncentrirale su me priče o mojim mogućnostima uoči velikih nastupa tvrdio je Križaj.

Činjenica je da je Bojan pokrenuo lavinu koja je dovela na svjetsku scenu i druge skijaše koji su sposobni ostvariti velike rezultate – Jure Franko, Boris Strel, Rok Petrovič… Ipak, uoči svakog značajnijeg natjecanja najviše se očekivalo od našeg prvog skijaškog “musketira” i on je taj teret morao da, sa manje ili više uspjehaa, nosi sve do kraja sportske karijere.

A ona je počela vrlo rano, možemo reći gotovo u trenutku kad je trogodišnji mališan iz Kranja, čiji su otac i stric aktivno upražnjavali ovaj sport, prvi put stao na skije. Sa ozbiljnim treninzima započeo je u skijaškoj školi u Tržiču, gde su vidjeli da se radi o velikom talentu. Bojanov uzor bio je tada ponajbolji skijaš svijeta Francuz Jean-Claude Killy.

Da njegov talena iskače iz uobičajenih okvira pokazao je 1975. na Omladinskom prvenstvu Europe sa koje se vratio kao prvak Starog kontinenta u slalomu. Te iste godine je kao predvozač na utrci Svjetskog kupa u Mariboru privukao pažnju stručnjaka i gledalaca lakoćom svoje vožnje, pa je uskoro od direktora skijaških reprezentacija Jugoslavije Tone Vogrinca dobio poziv da se priključi reprezentaciji.

Bojanov uspon prema svetskom vrhu započeo je u sezoni 1976./77., u kojoj je ostvario prvi plasman među 15 najboljih u utrci slaloma u Svjetskom kupu, što mu je donijelo i prve bodove u ovom natjecanju. Na pobjedničko postolje je kao debitant zakoračio 13. prosinca 1977. nakon slalomskog natjecanja u Madonni di Campiglio u kome je bio treći, a godinu dana kasnije (22. prosinca 1978.) je na domaćem terenu u Kranjskoj Gori ostvario taj plasman i u veleslalomu. Čekalo se kada će se Križaj konačno popeti na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja i to se dogodilo 20. siječnja 1980. godine, nakon dvije slalomske utrke vožene u švicarskom Wengenu. Sljedeće godine će ponovo slaviti u Wengenu, a uz dvije pobjede u Kranjskoj Gori (1982. i 1986. godine), tijekom karijere je još četiri puta osvajao slalomsku pobjedu u Svjetskom kupu.

U godini u kojoj je ostvario prvu pobjedu u Svjetskom kupu, sa velikim ambicijama je otišao na Olimpijske igre u Lake Placid. Tamo, međutim, nije uspio osvojiti olimpijsku medalju.. U njegovoj najjačoj disciplini slalomu je promašio vrata. Ovakav rani završetak utrke je kasnije pokušao objasniti činjenicom da je snijeg bio mekan i da mu to nikako nije odgovaralo.

Puno bolje je vozio olimpijski veleslalom, međutim, dvije stotinke su mu nedostajale da se, umjesto Austrijanaca Hansa Ena, nađe na pobjedničkom postolju kao osvajač brončane medalje. U toj sezoni 1979./80. bio je četvrti u ukupnom poretku Svjetskog kupa, što više nikad nije uspio ponoviti, dok je nadmetanje u slalomu okončao na drugom mjestu sa 37 bodova zaostatka iza pobednika Stenmarka.

Čast da bude prvi jugoslavenski skijaš sa odličjem sa Svjetskog prvenstva pripala je sada nažalost pokojnom Borisu Strelu, koji je veleslalomsku trku u ovom autrijskom mjestu završio s broncom oko vrata. Srebro u Schladmingu u slalomu na istom SP-u najveći je rezultat u karjeri ovog skijaša.

Uoči Igara u Sarajevu jugoslovenska javnost je očekivala da će u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te veljače 1984. godine konačno dobiti prvog našeg osvajača olimpijske medalje u zimskim sportovima. Čovjek koji je imao tu privililegiju da u ime svih sudionika Igara izgovori olimpijsku zakletvu na koševskom stadionu smatran je prvim kandidatom za ostvarenje tog zadatka. Bojan Križaj nije, međutim, ispunio očekivanja zemljaka. U slalomu je na cilj stigao tek kao sedmoplasirani, dok je u veleslalomu bio još lošiji – deveti.
„U Sarajevu sam bio kao neki favorit, ali sam pre takmičenja znao da neće biti ništa jer nisam bio u dobroj formi i nisam se dobro osećao. I osvojio sam samo sedmo i deveto mesto”, objašnjavao je kasnije razlog zbog kojeg nije ispunio očekivanja Jugoslovena na Igrama održanim u gradu na Miljacki.

Tih dana Jure Franko je bio heroj nacije osvajanjem olimpijskog srebra u veleslalomu. Križaj više nikad neće dobiti priliku da osvoji medalju na Olimpijskim igrama. Iako je četiri godine kasnije otišao u Calgary, tamo nije nastupio zbog ozljede.

Iako natjecanju u Svjetskom kupu nema rejting Olimpijskih igara i Svjetskih prvenstava, Bojanu je osvajanje malog Kristalnog globusa u slalomu u sezoni 1986./87. predstavljalo značajnu nagradu,. Posebno, jer je u nadmetanju za naslov najboljeg slalomaša u toj sezoni nadjačao Ingemara Stenmarka.

Ipak, sljedeće 1988. odlučio je otići u zasluženu skijašku mirovinu. Učinio je to na simboličan način u ožujku 1988. na utrci Svjetskog kupa u austrijskom Zalbahu kada je stao na pola staze i zatim pješice prošao kroz cilj.

„Promotor tog scenarija bio je Tone Vogrinec. Razmišljali smo kako da napravimo kraj karijere i došli smo na tu ideju. Ljudi su to sjajno prihvatili i bilo mi je jako drago zbog toga”, prisjećao se trenutka završetka karijere Bojan Križaj.