Prisjetiti se najupečatljivijeg trenutka s dosadašnjih europskih prvenstava koja sam gledao nije ni najmanje jednostavna zadaća jer svako od tih natjecanja nosilo je svoje čari, imalo neki svoj poseban trenutak i štih, a posebno ono nešto što bilo tko od nas ostvalja u memoriji za cijeli život, nešto što je samo tom pojedincu, individui posebno. Piše: Petar Čondić

Na velikom broju tih Eura nastupala je i Hrvatska i jasno da malo tko neće prvenstveno premotati u glavi film svih pozitinih i negativnih trenutaka Vatrenih. Još manji bi, vjerujem, bio broj onih koji bi u tom filmu ispustili tužnu sliku iz 2008. i nesretnu završnicu protiv Turaka, sasvim sigurno sinonim za sve gorko, neugodno, neutješno što je pogodilo ili što će tek pogoditi reprezentaciju u smislu nesretnih i nespretnih ispadanja. I poprilično sam uvjeren, ne samo u nogometu.

Prvi Euro kojeg se sjećam, barem kroz maglu, jer imao sam samo šest godina, bio je onaj iz 2000. godine koji se održavao u Nizozemskoj i Belgiji. I eto, baš su se tako kockice posložile da reprezentacije Hrvatske tamo nema. Ali bilo je drugih velikih, ogromnih reprezentacija i znao sam da su moćne, ugledne, ogromne u svakom smislu. Jednostavno je tenzija bila takva da i malo dijete to može osjetiti. Ta napetost u zraku najbolje se mogla namirisati u utakmici Portugala i Engleske. Sjećam se da je Portugal dobio u sjajnoj predstavi s dosta golova i baš pogledam pred početak slaganja svojih sjećanja i misli u ovaj tekst i piše doista 3:2 za Portugal. Osim toga, kao iz topa da me netko pita znao bih bilo kada i bilo gdje da je Nizozemska razvalila Jugoslaviju sa 6:1 i da je Savo Milošević zabio jedini gol za Jugoslaviju, iako ne bih znao u kojoj fazi natjecanja.

No, pored svega toga jedna slika dobila je prvo mjesto u arhivi moje, tada još za nogomet, vrlo slabo ispunjene memorije. Ona je tu uvijek kada pričam o Euru i uvijek kada pomislim na Euro. Poseban trenutak za moje nogometno odrastanje, ali poseban, pokazalo se i za Francuze. Opet se lako prisjetiti da sam gledao utakmicu Francuske i Italije, ali tada i kasnije bez odlaska u povijest Eura kroz bespuća interneta ne bih bio siguran je li se radilo o polufinalu ili finalu Eura. Danas je jasno, radilo se o finalu. Utakmica je završila 2:1 za Francuze koji su nakon Svjetskog prvenstva osvojili odmah i Euro, a ključan gol zabio je David Trezeguet. Bio je to zlatni gol za osvajanje prvenstva.
Bez podsjetnika, s te se utakmice ne sjećam baš ničega, da budem iskren. Sjećam se samo tog trenutka, sjećam se lopte s lijeve strane koja tek malo odskače od trave, a Trezeguet je zahvaća lijevom iz prve i pogađa po sred gola, ali tako snažno pod gredu da tri vratara ne bi imala šanse. Čudesan, impresivan, velemajstorski potez. Sve je popraćeno reakcijom legendarnog Bože Sušeca koji je sa svojim jednako tako upečatjivim glasom dodatno začinio ionako spektakularan gol poklikom: ‘I Trezeguet trese mrežu, para…!

Rekli bi naši stari: ‘Kao da je jučer bilo.’ Ali nije. Bilo je prije 21 godinu. Ma ipak, godine ne mogu izblijediti niti izbrisati taj sjaj u očima Trezegueta koje je dijete od šest godina uočilo dok je u nevjerici, u ekstazi zbog, možda, najdražeg i najvažnijeg gola u karijeri francuski napadač skidao dres s nekotroliranim osmijehom na licu. To lice tom je šestogodišnjaku o nogometu reklo sve. Nogomet je emocija, romantika, eksplozija, sreća na jednoj, tuga na drugoj strani. To je lice šestogodišnjaku usadilo važnost i značenje trenutka u kojem se dogodilo to što se dogodilo, a moglo se iščitati kako mi govori, ovo je trenutak zbog kojeg sam postao nogometaš i svoj san sam ispunio.