Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
UEFA Conference League
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRCŽivot nam nekad nosi teške bitke, ali na nama je kako ćemo se s njima nositi. Jednu je tešku životnu priču proživio i hit trener HNL-a, ali iz svega izašao još jači te sa svojim Slaven Belupom Mario Kovačević gradi sjajnu priču
Trener Slaven Belupa, Mario Kovačević, gostovao je u studiju Sport Kluba i našoj je Ines Švagelj podijelio sve o svojoj nogometnoj, ali i životnoj priči. Borbi s karcinomom pluća, životu na stadionu, odlasku iz Sarajeva zbog rata, ali naravno – bilo je tu priče i o HNL-u.
Da krenemo od onog najaktualnijeg. Prvo, čestitke na tituli najboljeg trenera prošlog mjeseca, drugi put ste dobili tu nagradu. Je li vam to poticaj i motivacija da radite još više sa svojim Belupom?
“Baš to što ste rekli, sama motivacija za nešto više. Lijepo je primiti nagradu, prije svega smatram da je zasluženo jer ovaj proljetni dio sezone imali smo šest utakmica bez poraza, tri pobjede, tri neriješeno. To je nagrada svih nas u klubu. Mene, mog stručnog stožera, igrača. Svi zajedno lijepo radimo i mislim da smo zajedno lijep uspjeh napravili. Nažalost ova zadnja je bila poraz od Dinama, ali nije sramota izgubiti od Dinama. Idemo dalje!”
Nije sramota izgubiti od aktualnog prvaka Hrvatske. Rekli ste i sami ove godine bez poraza, do tog minimalnog poraza od Dinama u Koprivnici. Hladne glave, kako biste sada analizirali utakmicu, što je moglo bolje?
“Ja gledam prvo sebe. Baš smo radili analizu. Žao mi je da je u 20. minuti s našim isključenjem, tako reći, za nas utakmica bila završena. Teško je bilo očekivati da možemo 70 minuta s igračem manje nešto napraviti protiv Dinama, u tom trenutku smo i gubili 1:0, iako smo vjerovali. Kad je naš golman obranio penal, to je bila 78. minuta, zna se nekad dogoditi da kaznite protivnika. Nažalost nismo imali snage. Moram reći da je na nas puno utjecala i utakmica u srijedu. Nama je to bila treća utakmica u sedam dana, nismo mi navikli igrati tako utakmice, 120 minuta smo igrali s Goricom u Kupu, dosta smo se tu istrošili i fizički, a kasnije i emocionalno. Bilo nam je bitno da prođemo u polufinale Kupa. Sve je to nekako utjecalo. Nismo dobro ušli u utakmicu. Taj gol smo primili, Dinamo iz lijepe akcije, ali mi smo morali puno bolje reagirati, 1:0 i onda nakon dvije, tri minute, naš Čubelić htio je sigurno najbolje, ali malo je nespretno reagirao i tu je pao drugi žuti i sve je bilo teško kasnije za nas. Žao mi je zbog same utakmice, zbog naših navijača, siguran sam da bi utakmica bila puno zanimljivija da smo imali isti broj igrača, ali to je to. Svaka škola se plaća. Ako smo iz ove utakmice nešto naučili, onda i vrijedi taj poraz, a siguran sam da smo nešto naučili.”
POVEZANO
Što ste rekli igračima nakon utakmice?
“Normalno da nismo dobro ušli, ali utjecao je i taj umor. Očigledno taj uspjeh i taj šušur, šest utakmica bez poraza, prolazak u polufinale Kupa, sve je to utjecalo da ne uđemo dobro. Ja sam pokušavao, govorio, ali očigledno nisam dovoljno utjecao na igrače da uđemo bolje u utakmicu i to nije bilo s naše strane dobro i tu je po meni razlog poraza.”
Ipak, ovo je Vaš prvi poraz od Dinama sa Slaven Belupom. Vjerujem da se u Maksimiru još sjećaju onog poraza 4:1 s početka sezone… Je li vam to i dalje najdraža pobjeda u karijeri?
“Meni je ta pobjeda s trenerske pozicije najvrjednija. Pobijediti Dinamo i to tako, s 4:1. Dok sam vodio Varaždin sam imao dva ili tri neriješena s Dinamom, čak moja zadnja utakmica pred bolest. Vodili smo do 94. minute 1:0 pa su oni tad izjednačili. Hvala Bogu dočekao sam kasnije da smo pobijedili Dinamo. I ta je utakmica bila otvorena, mogla je i ona otići na stranu Dinama, ali zasluženo je otišla na našu stranu. Postigli smo lijepe golove, imali smo još i stative pred kraj. Ta nas je utakmica puno digla, u tom smo trenutku bili na posljednjoj poziciji. Vidjeli smo tu da možemo. I iduću smo u Maksimiru odigrali neriješeno. Ovu utakmicu je sad Dinamo shvatio puno ozbiljnije, ali opet kad pogledamo sve, mislim da možemo bez obzira na poraz, nismo se raspali, možemo izvući dobre stvari iz te utakmice da se i naš golman razbranio i da je ostalo samo 1:0. Htjeli smo zadnjih desetak minuta, riskirali smo, stavili smo tri napadača, ali Dinamo je tu utakmicu bio bolji i zasluženo na kraju pobijedio.”
Što je tajna ovog Belupa?
“Kad sam tek došao, jedan bod, šesto kolo, idemo u Osijek pa Dinamo. Jako težak raspored… Gorica pa Rijeka, Hajduk. Baš je bilo teško. Ja sam stvarno i kad sam analizirao i prije nego što ću doći u Belupo vidio da tu ima kvalitetnih i dobrih igrača. Vjerujte da nisam ni ja mislio da će baš ovako dobro biti, moramo znati da se posljednje dvije, tri godine Belupo bori za osmu, devetu poziciju. Nekako nas je i javnost na početku sezone otpisala, da smo mi glavni favoriti za ispasti, ali ja sam vjerovao i vjerujem da sam prenio to na sve igrače i sve u klubu, da možemo puno bolje. Bio sam, neću reći pozitivno lud i blesav, ali… I u tom trenutku sam rekao da se nećemo samo boriti za opstanak. Samo nam je bitno da vjerujemo u sebe i da imamo dobar kontinuitet rezultata. Stvarno smo dobro radili. U početku čak i nismo imali ni sreće, i sami znamo kako smo nakon te utakmice s Dinamom protiv Gorice izgubili u 95. minuti, bile su tu još neke odluke protiv nas… Ali, nismo padali, nismo kukali i bunili se, radili smo i došla je ta serija dobrih rezultata i dobrih igara gdje smo se već digli na šestu poziciju i evo sad smo peti, tu smo i imamo priliku da se borimo za nešto više.”
Što za vas znači nogomet?
“Strast, ljubav… Čak sam imao i nadimak, nisam znao kao mali reći lopta nego ‘ota’ pa mi je ostao taj nadimak dolje u Hercegovini, mi smo svi imali neke nadimke. Odmalena mi je to bilo, prvo igrački, pa kako sam rastao, škola mi je dobro išla, ali kad god su me kao malog pitali što ćeš biti ja sam rekao nogometaš. Moram reći da mi nije bilo lagano, ali evo uspio sam. Na kraju krajeva živim cijeli život od tog nogometa, prvo kao igrač, sad kao trener. Bilo je teško, nije bilo lagano. Htio sam biti puno bolji nogometaš, ali bilo je tu i olakotnih stvari gdje nisam napravio bolju karijeru… Ali opet sam sretan i ponosan s ovim što sam napravio, sve svojim radom, pošteno. Igrao sam preko 200 utakmica u prvoj hrvatskoj ligi, s te strane igranja sam sretan. Poslije već pred kraj karijere sam razmišljao da bih mogao biti trener tako da sam ostao u nogometu. I nije mi žao, koliko god to nekad bude stresno i teško, ali nije mi žao. Volim svoj posao.”
Kada se prisjetite svoje igračke karijere, koji biste trenutak izdvojili kao najdraži?
“Najbolje igračke godine sam proveo u Slaven Belupu. Kad sam došao u Varteks ’94., ’95., bio sam dijete, 19 godina iz ratnog Sarajeva. Dvije, tri godine sam trenirao mali nogomet i nije bilo lagano ponovno se prebaciti na veliki. Davao sam sve od sebe, trudio sam se, borio sam se. I nekako taj dolazak 1999. u Belupo, bili smo tad mislim isto zadnji ili predzadnji na tablici i bila je ona liga za prvaka i liga za ostanak i mi smo u toj ligi za ostanak bili prvi, znači bez problema smo ostali u ligi i onda je trener Bonačić na polusezoni otišao u Varteks, a nama je došao Mladen Frančić i mi smo tu sezonu završili na petom mjestu, Intertoto kup, prva godina izlaska Slavena u Europu. To mi je nekako najdraži i najljepši trenutak karijere. Da smo u godinu i pol dana došli od borbe za opstanak do borbe za Europu. I iduće tri moje godine u Belupu smo bili u Intertoto kupu.”
Spomenuli ste i Sarajevo. Potpisali ste za seniore Sarajeva, i onda je počeo rat. Koliko je to bio težak period za Vas?
“Pa živite najljepše dane u životu… Imao sam 16 kad sam počeo trenirati s prvom momčadi. Navijao sam za Sarajevo i tamo sam prošao sve od pionira do seniora. Najljepši period života. Nažalost, još sam završavao školu i jedno jutro, mislim da je bio 6. travanj 1992., barikade, rat, sve je nekako tmurno… Jako teške dvije i pol godine, ja sam 1994. izašao iz Sarajeva. Jako teško, ali nismo se predavali. Mi smo prvih dva tri mjeseca, kad nismo znali što, kako, i ja sam se čak prijavio u vojsku, tako reći iz škole u rov… Nismo se predavali, borili smo se. Poslije smo u Sarajevu trenirali u dvoranama u školama, kasnije u Skenderiji, radili smo, održavali ratne turnire. Koliko god je bilo teško, meni su to nekako dani ponosa. Ostala su još uvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo to nekako preživjeti. Ne volim se tih dana prisjećati… Bilo je teško, ali ja sam hvala Bogu uspio i na kraju sam izlaskom iz tog Sarajeva došao u taj Varaždin i igrao veliki nogomet. Htio sam stvarno ostati u Sarajevu, ali u tom trenutku nije bilo mogućnosti da se nastavi s velikim nogometom. Takva je bila moja sudbina.”
Da nije bilo tog Sarajeva i rata, ne bi bilo ni Varaždina. Što pamtite iz vaše karijere u Varaždinu?
“Iz Sarajeva sam doslovno izašao s jednom torbom FK Sarajeva, u Zagrebu sam imao tetu. Nisam u Hrvatskoj imao tu neku veću rodbinu. Spletom okolnosti jedan je prijatelj znao direktora Varteksa pa je rekao da se tamo njemu javim, da je Varteks u Prvoj HNL. Tamo sam otišao s tom torbom, rekao sam da sam igrao u Sarajevu, da sam sada u Zagrebu i da bih htio negdje igrati veliki nogomet i ostao sam tu na kraju. Prvo sam otišao u Podravinu Ludbreg pola godine i ostao sam u tom kraju. A sad, da mogu birati vjerujte mi da bih opet izabrao taj put. U Varaždinu mi je bilo prelijepo i dan danas sam ostao tu. Tu sam se oženio, djeca su mi rođena u Varaždinu. U tom trenutku sam imao 18 godina, nisam znao gdje, što, kako, ali moram reći da mi je tu stvarno prelijepo i da su me ljudi od prvog dana dobro primili i nekako je cijela ta moja karijera vezana uz sjever Hrvatske. Igrao sam u četiri prvoligaška kluba u 50 kilometara. Ostao sam, očigledno mi je lijepo ovdje.”
Znači ne biste se vratili ponovno u BiH?
“Meni roditelji žive u Sarajevu i odem ja tamo. I sestra mi je tamo, volim Sarajevo, moram reći da mi je žena Varaždinka, ali ona me nagovara i kaže da idemo živjeti u Sarajevo, ne bi mi bio problem, ali… Ne znam kako da objasnim. Sarajevo prije rata je najljepši grad na svijetu, a sad kad dođem nešto me malo zaboli. Znam kako je bilo u ratu, koliko je ljudi poginulo. Tako da mi je još to malo tako kad dođem u Sarajevo, iako ga volim. Iako tko zna, vidjet ćemo.”
Koji biste trenutak s Varaždinom izdvojili kao vaš najveći uspjeh?
“Kad sam došao u Varaždin poslali su me u Podravinu, pa ako tamo budem mogao igrati doći ću u Varaždin. Pola godine je prošlo, Branko Ivanković je bio trener, par utakmica me došao gledati, ja sam se trudio i davao sve od sebe i već sam u siječnju 1995. išao na pripreme s Varaždinom. I te prve utakmice s Varaždinom, igranje te Prve HNL. I dan danas se sjećam. Moram reći, živio sam na stadionu, bile su gore sobe, tamo gdje sad naš direktor ima svoju kancelariju. Živio sam gore pola godine. Dolazak na sam stadion mi je ostao u najljepšem sjećanju.”
Kako je živjeti na stadionu, opišite nam molim Vas?
“Lijepo mi je bilo. Meni je bilo bitno da imam sobu, da imam mir, bilo mi je blizu za trenirati. U tom trenutku nismo imali ni auto. Imali smo sobe, sve što nam je trebalo, blizu je bio Varteksov restoran, tako da, bilo je lijepo.”
Osim tog ratnog stanja, dočekao Vas je još jedan težak period, prije više od godinu dana saznali ste za karcinom pluća. Kakva je bila Vaša prva reakcija, kako ste to saznali?
“Tako je meni suđeno, očigledno mi je takva sudbina. Sad kad gledam, nisam se prepao. Nekako sam pozitivno razmišljao, mislio sam da će biti baš ovako kako je sad. Najviše mi je bilo zbog obitelji. Ali kako god sam imao taj težak život, opet sam ga lijepo proživio, pošteno, zasnovao sam svoju obitelj. Razmišljanja su mi bila da su mi djeca velika pa će se već nekako snaći. Uvijek u tom trenutku čovjek gleda crno, ali kad sam vidio poslije da bi to moglo biti dobro, tako se i dogodilo. Nisam se bojao, nisam se nikad pitao zašto ja. Puno toga sam vidio i u ratu u Sarajevu, mama i brat su mi bili ranjeni u ratu. Nekako sam sve to preživio pa mi je bilo lakše. Nisam se predavao, ali hvala Bogu sve je dobro na kraju i vjerujem da će sve dobro na kraju i završiti.”
Koliko vas je potresla i ta činjenica i da ćete se možda morati odmaknuti na neko neodređeno vrijeme od nogometa?
“Kad se to dogodilo, bio sam nekako u šoku i ostao sam i dalje raditi. Jer, ja sam se dobro osjećao, trebali smo kontrole te napraviti da vidimo uopće što je i kako je. Izašlo je to nažalost malo nespretno u javnost, svi moji prijatelji i rodbina jako su se svi potresli i meni je više bilo žao drugih ljudi nego samog sebe. Ja sam i dalje radio, ali kad je došlo do toga da moram na operaciju, morao sam se maknuti iz nogometa. U subotu sam vodio utakmicu protiv Istre u Puli, a u utorak sam išao u bolnicu, u srijedu sam bio operiran. Možda mi je to i pomoglo da s manje stresa dođe u bolnicu, da to obavim i bila je ta operacija bolna i teška i kad sam znao da će mi nakon operacije biti bolje, nije me bilo strah. I stvarno je tako bilo. Bilo je tih desetak dana jako bolno, ali opet sam s veseljem čekao svaki idući dan i odmah su doktori rekli da je operacija dobro prošla i da bi se mogao dosta brzo mogao vratiti nogometu i to mi je nekako davalo snagu da nastavim dalje.”
POVEZANO
Rekli ste u jednom intervjuu da vam je punu podršku dao i izbornik Zlatko Dalić. Njega znate iz vremena kad ste tek došli u Varaždin…
“Pa je. Svi su mi u klubu pomogli. Zlatko je najviše pomogao oko bolnice i doktora, doktor Paladin u Svetoj Nedelji na radiokirurgiji, nekih mjesec dana je prošlo od saznanja što mi je do operacije. Tu mi je Zlatko stvarno puno pomogao i ja sam mu zahvalan do kraja života.”
A onda se na jednom pitanju Kovačević pomalo slomio…
Tko vam je bio najveća podrška u tim trenucima?
“Obitelj prije svega. Tu moram spomenuti suprugu koja me vozila na sve te pretrage… Pa smo sve to nekako zajedno prolazili… I djeca. Nisam htio, ali izašlo je u javnost pa je i sve druge to potreslo. Moji su roditelji živi i znate kako je roditeljima. Ali, sve je dobro. Supruga i djeca su mi tu bili najveća podrška i ja im se ovim putem još jednom zahvaljujem.”
Kako sada gledate na život i nogomet nakon toga što ste prošli, cijenite li sve više i stresirate li se manje?
“Pa malo sam pametniji, iako meni taj nogomet… Takav sam, ja općenito volim život, prošao sam i taj rat i nisam se nikad pitao zašto meni. Život volim i tako je. Svjestan sam da je život prolazan, svjestan sam da je nogomet na neki način zabava. Ali želim pomoći svojoj momčadi. Na neke stvari mi treneri ne možemo utjecati. Malo sam pametniji što se tiče tog stresa, budem mirniji, bolje sam možda i pripremam za te utakmice. Pripremim momčad za utakmicu najbolje što mogu, ali ne možemo mi treneri na sve utjecati. Tako da, malo pametniji jesam što se tiče toga.”
Kako se sada osjećate?
“Pa jako dobro. Svaka tri mjeseca odem na te kontrole, bio sam i sada prije dva tjedna, nalaz mi je bio najbolji dosad. Rekao sam i svojim igračima da su oni najzaslužniji za to kroz te sve uspjehe jer se manje stresiram. Šalu na stranu, pametniji sam, svjesniji sam toga, radim puno na sebi i van nogometa. Puno uživam u obitelji, krećem se u prirodi. Pokušavam što više izbjegavati te stresne situacije van terena i zasad mi dobro ide.”
Je li teže biti igrač na terenu ili trener?
“Teže je biti trener. Svatko misli da je njegov posao najteži. Kad sam bio igrač, mislio sam da je to najteže. Kad si trener ima puno stvari na koje ne možeš utjecati, a utječu na tvoj posao. S te strane je puno teže biti trener sigurno.”
Ono što nas je sve iznenadilo, osim bolesti koja nas je sve potresla je činjenica da kad je prošla operacija i sve, niste se vratili u Varaždin i prihvatili funkciju glavnog skauta, a Šafarić je ostao trener. Zamjerate li Varaždinu i što se tu događalo?
“Ne zamjeram nikome ništa. Imao sam ugovor do 31. svibnja te godine. Htio sam se vratiti, takav je bio dogovor s klubom kad bude prva kontrola dobra da se vratim. I kad je bila prva kontrola dobra, otišao sam u klub, razumijem ih stvarno sve, nikome ništa ne zamjeram, stvarno. Kolegi Šafariću je išlo jako dobro što je meni jako drago, ja sam davao sve od sebe da Varaždin uđe iz prve u drugu ligu i ta druga godina moja do bolesti, jako dobro smo ušli. Kolega Šafarić je jako dobro nastavio, ljudi su tako odlučili. Ja sam rekao da mogu, ali oni su se bojali. Prije svega tu je bio strah hoću li ja to moći nakon operacije sve. Ja sam se osjećao dobro, predsjedniku sam rekao da mogu, s moje strane nije bilo zamjerke. Moram reći da mi je bilo teško kad su rekli da će Šafarić ostati i dalje, ali poštovao sam to. Bilo mi je drago samo da je Varaždin nastavio dobro. Rekao sam predsjedniku da ću ja i dalje pokušati biti trener, da se zahvaljujem na toj ulozi skauta da je meni dobro i da ne bih nikad ništa bez doktora, oni su rekli da mogu nastaviti svoj posao. I preporuka klupskog doktora je bila da nastavim. Bio sam tri, četiri mjeseca nezaposlen, čekao sam neku ponudu i hvala Bogu došla je ta ponuda iz Belupa. Hvala Bogu sve je dobro za sve.”
Znači nema ljutnje?
“Ma nema. Bilo je i suza, htio sam ja… Ali tko sam ja bio tamo, zaposlenik, radio sam najpoštenije. Ja sam dvije i pol godine bio u tom klubu. Vodio sam seniore i 2017.18., dugo sam vodio i mlađe kategorije i kad se Varaždin ugasio prvi put 2012., tad sam bio pomoćni seniora. Mislio sam da sam trebao, s moje strane da mogu, ali zašto bih kome zamjerio. Radio sam prije Varaždina i u drugim klubovima, nikad nikog nisam molio za bilo što. Bitno mi je da sam zdrav, da mogu raditi svoj posao i prehranjivati svoju obitelj i to je to.”
Koji je Vaš najdraži trenerski trenutak u Varaždinu?
“Ulazak u prvu ligu. Dvije godine smo bili pa se ispalo, malo je nespretno ispalo to zadnje kolo. Predsjednik Vitez je prije svega sve napravio da momčad ostane na okupu, kolega Carević je preuzeo kad se ušlo u drugu ligu, ali nije dobro krenulo, čak smo bili u zoni ispadanja nakon prvih sedam kola. Predsjednik je došao do mene i pitao me je li mogu, i vjerovao sam i tad, vidio sam da je momčad dobra. Carević je dobro radio, ali nije bilo sreće s rezultatima. I tad sam vjerovao, rekao sam igračima da ćemo sigurno ući u prvu ligu, i krenuli smo dobro i ušli smo. Znam da bi bilo jako teško u klubu da se te godine nije ušlo u prvu ligu. Svi smo zajedno to uspjeli. I nakon toga još ulazak u prvu ligu, opet je bila sumnja u mene jer nisam dotad kao trener vodio prvu ligu. Ja sam sedam puta bio prvak sa svojim ekipama, pet puta prvak treće lige, ali bio sam trener u trećoj ligi, nisam imao mogućnosti da negdje vodim. Borio sam se za sebe, nisam sumnjao u sebe kad smo ušli u prvu ligu. Ova prva godina je bila prelijepa, do dva kola prije kraja smo bili u borbi za Europu čemu se malo tko nadao. Predivan period. Do moje bolesti u drugoj sezoni mi smo imali samo jedan poraz tih 14, 15 kola i isto smo bili peti na tablici. Sve što je predsjednik od mene tražio sam odradio i zato sam mislio da ću se vratiti, ali tako je kako je. Sretan sam s time što sam napravio i da sam poštenim radom zajedno sa svima Varaždin digao na nogometnoj karti Hrvatske.”
Ali da nije bilo tog raskida suradnje s Varaždinom, ne bi bilo sada Slaven Belupa. Preuzeli ste klub u ne tako bajnoj situaciji. Kako su izgledali Vaši prvi trenerski dani u Koprivnici?
“Nekako je bilo, kad je god teško, ajde bude Kova, a kad nešto bude dobro onda me malo sklone. Ne dam se, borim se. Ovo što kažete, da nije bilo te situacije s Varaždinom, ne bih dobio tu priliku u Belupu. Vjerovao sam da je netko vidio sav taj moj rad. Belupo je slabo krenuo, znate da je kod nas u Hrvatskoj tako, trener je prvi kriv. U pet kola zadnji smo bili zajedno s Osijekom i imali jedan bod. Moram se prije svega zahvaliti ljudima u vodstvu Slaven Belupa, mislili su da sam bolesnik, ali na sastanku su vidjeli da sam ja pun energije, da mogu, želim i da nema straha. Dali su mi priliku i mogu im samo zahvaliti da svojim radom dignemo Slaven na još veću razinu. Hvala Bogu, dobro je krenulo i baš sam sretan zbog toga.”
POVEZANO
Trenutno ste hit trener HNL-a. Koliko je teško biti trener Slaven Belupa?
“Biti trener bilo kog kluba je teško. U Koprivnici sam evo pola godine, ne znam jesam li ujutro popio kavu. Dođem ujutro u klub, u 11 imamo trening, priprema prije i poslije treninga. Razmišljanje kako i što sutra. Kao u rudniku, radite i onda kad dođete da imate takav jedan rezultat, onda si sretan i zadovoljan. Trebamo uživati u ovom sad trenutku, ali imamo puno izazova pred nama. Trebamo dalje dobro i pošteno raditi. Moram pohvaliti i svoje igrače i stručni stožer. Pogodili smo s treninzima, igračima paše, dosta dobro trčimo i digli smo se. Najsretniji sam kad vidim svoje igrače da su nasmijani i zadovoljni i da daju sve od sebe. Vjerujem da ćemo nastaviti i dalje tako.”
Što kažete na one izjave da Slaven Belupo igra najljepši nogomet u ligi?
“To sam posebno sretan. Ja sam trener koji se natječe za bodove. U Varaždinu smo imali Teklića, Brodića, Postonjskog, Elezija… Dosta igrači koji su se digli. Tu je i Zelenika. Prvi smo počeli igrati s golmanom kao trećim stoperom jer smo vidjeli da on zna igrati s nogom. Dosta smo tih noviteta uveli. Ja se uvijek prilagodim svojoj ekipi. Znamo da se zadnjih deset godina govori da Belupo osvaja te bodove, ali ne igra lijepo. Meni je uvijek bilo bitno da osvajamo bodove, ali i ako možemo igrati taj nogomet, on je za navijače, volim više igrati za gol više nego da se branimo. Lako je da ja tako razmišljam, ali moram imati i takve igrače, Hvala Bogu imam takve igrače. Mislim da igramo dosta ofanzivno. Imamo stopere Kovu i Božića za koje biste rekli da im je vrlina brzina, ali dosta visoko radimo pritisak i kad svi to radimo, onda to možemo tako. Taj način nogometa nam je donio rezultat i te bodove. Nažalost tu utakmicu protiv Dinama nam nije donijelo bodova, ali siguran sam da nije bilo tog isključenja da bismo ih mi stisli, ali najmanje mi je žao tog poraza od Dinama kad znam da smo prije osvajali puno bitnije bodove i da smo sad u mirnoj zoni i pokušat ćemo nastaviti s takvim nogometom.”
Imali ste nedavno i ponudu iz Saudijske Arabije koju ste odbili…
“Kad je bilo najteže ljudi u Belupu su mi dali priliku. Vjerovali su u mene. I sad bi ja za dva, tri mjeseca, ne bi meni nitko zamjerao, ali ja se nekako nisam osjećao da je u redu da na pola puta odem. Lijepo mi je bilo tamo, i stručni stožer sam složio, vidio sam da možemo još napredovati. A Saudijska Arabija… Bit će ponuda, ako bude. I kad nisam vodio momčad u prvoj ligi ja sam bio sretan čovjek. I sad govore, hoćeš li tamo ili vamo… Meni je samo bitna iduća utakmica, ne bojim se voditi bilo koji klub ako bude prilike, ali sam sretan i tu. I da ne napravim nešto više ja sam sretan jer znam da sam dao sve od sebe, ali vidjet ćemo što život nosi. Nije mi žao što nisam otišao u Saudijsku Arabiju, do ljeta sam sigurno ovdje.”
Koje su to neke ponude koje ste imali?
“Imamo i mi treneri sad menadžere pa ima nekih upita. Ja sam mu rekao neka mi ni slučajno, imam posao u hrvatskoj ligi i kako bi to sad bilo da odem iz Belupa u bilo koji drugi klub, bilo gdje. Ja želim tu završiti sezonu do ljeta, a kad završi sezona je sve moguće. Stvarno sam sretan i zadovoljan tu i ništa me drugo sada ne zanima osim Belupa.”
Na ljeto da Vas zovu Dinamo i Hajduk, biste li pristali?
“Pa… Tko ne bi. Dinamo i Hajduk, to su naši najveći klubovi. Uopće da priča netko o tome, ja moram biti sretan i ponosan. Ali što će biti, to ćemo vidjeti. Mislim da nema nijedan trener koji bi mogao odbiti Dinamo i Hajduk u pravom trenutku.”
Znamo da hrvatski treneri odlaze raditi van u inozemstvo, ali znamo da i u Hrvatsku dolaze strani treneri, doduše većinom sad Talijani. Što kažete na strane trenere u HNL-u?
“Pa nemam ja ništa protiv, ali ja uvijek najviše cijenim svoje, nas. Mala je Hrvatska, malo je klubova i dobro je da dođu malo stranci, ali nama se teže probiti negdje dalje u Europi ako se u hrvatskoj ligi ne dokažemo. Nemam ništa protiv stranaca, ali mislim da ovi rezultati zadnjih godina i od samostalnosti Hrvatske, mi smo svake godine na svjetskim i europskim prvenstvima, to je već veliki uspjeh. A da ne spominjem treći pa drugi na svijetu. I tog je Luku Modrića netko trenirao, hrvatski treneri… Ja stvarno znam da su hrvatski treneri u ovim uvjetima kojima radimo jako dobri i kvalitetni. Nemam ništa protiv dobrih i kvalitetnih stranaca, nekad bude konkurencija, ali najviše cijenim svoje kolege, vrijeme će pokazati što je najbolje za nas.”
Nakon afere imali smo i strane suce u HNL-u. Jeste li za strane suce ili su Vam i naši dobri?
“Ja sam za suce koji i kad pogriješe… Igraju uvijek bijeli i plavi, ne igra Dinamo protiv Belupa ili Dinamo protiv Gorice nego bijeli i plavi ili crveni i plavi. Tako suci moraju suditi i moramo ih tako učiti od malena. Bili su i strani suci pa su i oni griješili. Mislim da i naši suci mogu kvalitetno suditi, samo im mi moramo omogućiti da kvalitetno sude. Vjerujem da tu ima kvalitete, samo ih tako treba učiti odmalena i onda ne bi trebalo biti problema jesu li strani ili domaći suci.”
Belupo i borba za Europu. Vjerujete li u to i što ako se to dogodi? Ima tu puno pitanja, pitanje stadiona, terena…
“Igračima sam sad isto kad su bile te priče na polusezoni rekao neka mi ne pričaju ništa, tamo je teren i ako budete krenuli s pobjedama kao što jesmo, onda je to dokaz da mi vjerujemo i hoćemo i želimo. Imamo sad i utakmicu s Goricom, oni se bore za ostanak, nismo ni mi daleko od klubova koji su iza, ali razmišljamo o onima naprijed. Samo je teren pokazatelj. Vjerujem da već protiv Gorice možemo odigrati dobru utakmicu i doći do boda ili bodova, a onda ćemo dalje razmišljati. Sami sebe smo doveli u tu situaciju, ima tu četiri, pet klubova koji se bore za tu 4. poziciju. I to polufinale Kupa, imamo veliku priliku protiv Osijeka doma, jedna utakmica, cijenimo ih i poštujemo, ali kad igraš doma sve je moguće. Dat ćemo sve od sebe da pokušamo proći i da dođemo do finala. Imamo s jedne i druge strane da možemo sanjati o Europi. Kad su dolazili europski klubovi, nikad Slaven Belupo nije osramotio hrvatski nogomet. Protiv Bilbaa je čak bila i pobjeda. Kad sam ja igrao Intertoto kup pobjeda protiv Aston Ville, izbacili smo Bastiju, Beleneses. Vjerujem da i dalje ne bismo i dalje osramotili hrvatski nogomet da dođemo u Europu, ali daleko je do toga.”
Borite se i za trofej Kupa, vjerujete li da možete to osvojiti?
“Vjerujemo, tu smo u polufinalu. Kad dođete u polufinale nema tu više favorita. Sami znamo da su Dinamo i Hajduk ispali. Prvo u polufinalu dati sve od sebe, imamo još utakmica do tog polufinala, ali kad dođe bit ćemo spremni da damo sto posto od sebe i da vjerujemo da možemo proći u finale.”
Osim Vas hit Belupa je i mladi Adriano Jagušić. Vi ga gledate na treningu, kakav je on kao igrač i kao osoba?
“To stalno govorim svojim igračima. Kad momčad igra dobro, onda i izbaci pojedinca. Meni je drago da je sad Jagušić iskočio jer je stvarno zaslužio. I preokret i protiv Osijeka i onda Gorica u Kupu. On dobro radi, čvrsto je na zemlji, svjestan je da mora i dalje dobro i jako raditi. Uz nas trenere ima tamo jako dobre suigrače koji će ga usmjeravati da sad ne poleti. Osobno, pričao sam i sa starijim igračima, već je on puno tog napravio, nema od njega nekih prevelikih očekivanja da na njegova mlada leđa stavimo opterećenja. On samo neka uživa u nogometu, neka radi dalje i ako je zdrav vjerujem da će puno puta uveseljavati nas i naše navijače.”
Znamo da je on dijete Dinama, da je netko tamo u Maksimiru odlučio da nije tada bio igrač za Dinamo, no sada su se pojavile informacije da ga Dinamo želi. Što kažete na ta šuškanja i javljaju li se Belupu za njega?
“I ja sam čitao da se Dinamo interesira za njega i to je razumljivo. Što se tiče ovog prije, oni rade selekcije od limača da ne kažem, netko nekad malo zbog nečeg ne bude u tom trenutku pa se vrati. Za malog Adriana je ovo najbolji put da se vratio u Belupo, tu se razvija dobro. Dali smo mu u pravom trenutku da igra i on to vraća najbolje svojim igrama. Razumijem interes Dinama jer oni tu jesu, žele da igrači koji su najbolji u Hrvatskoj da budu u Dinamu. Ali, na Adrianu je još puno rada na sebi da bi uspio.”
POVEZANO
Vi ste prošli mjesec bili najbolji trener, ali tko je za Vas ove sezone najbolji igrač u HNL-u?
“Nekako Marko Livaja. On najviše vuče Hajduk. Tu mi je i Baturina, on je tu kad Dinamu sad nekako ne ide, i protiv nas je sad dobro igrao. I Petković. On je sad ozlijeđen, ali to su za mene igrači koji rade razliku. Spomenuo bih tu i Fruka. Zato je Rijeka tu gdje je, on je iskočio i još malo povukao Rijeku. To su igrači koji su po meni trenutno najbolji, imam ja i svoje igrače, ali ovo je što se tiče drugih klubova.”
Kako vidite borbu za titulu? Hajduk prvi, Rijeka druga, Dinamo na -6 od Hajduka…
“Zanimljivo. Rijeka je sad kiksala protiv Šibenika pa je Hajduk to iskoristio. Dinamo je nažalost po nas pobijedio. Ima tu još kola do kraja. Ja bih stvarno rekao 33 posto za sve. Ali stvarno tako mislim. Meni je drago s te strane da je zanimljivo i da nije već sad odlučeno tko je prvak. Neka pobijedi onaj tko bude najbolji na kraju.”
Vi ste igrali u HNL-u, sada ste ovdje trener. Ide li taj HNL naprijed, kao što svi pričaju da je liga sve kvalitetnija?
“Ne znam kako bih rekao. Ja bih volio da još više ide naprijed, to bi se najbolje trebalo vidjeti kroz igre naših klubova u Europi, ali nažalost mi osim Dinama drugog kluba koji nešto predstavlja u Europi, nemamo. S druge strane kad znam, da ti igrači koji vrijede, sad i Baturina, Sučić je praktički prodan u Inter, odlaze nam mladi igrači možda i prerano, možda previše dovodimo tih upitnih stranaca, nije lako stalno ni te mlade igrače voditi. S te strane ja bih volio da još više napredujemo, nije lagano, ali ja se kao trener trudim da bude bolje. Volio bih da je napredak još bolji.”
Mislite li da se radi dovoljno s mladim hrvatskim talentima?
“Radi se, ali odlaze nam prerano. Možda bi trebalo ponovno uvesti taj sustav druge momčadi da se što lakše iz juniorskog nogometa prebace u seniorski. Nije lako davati prilike mladim igračima u ligi 10. Belupo, Varaždin, Lokomotiva, mi smo ti klubovi koji dajemo i pokazalo se da tim mladim igračima treba dati priliku.”
Biste li HNL klasificirali kao kvalitetnu ligu?
“Ja bih je klasificirao kao jednu razvojnu ligu. Volio bih to kvalitetno gledati kroz to, da imamo još bar jedan, dva kluba da nešto predstavljaju u Europi i onda bismo mogli reći da je kvalitetna i da smo napredovali. Ja vjerujem da možemo.”
Uspjesi i dobri rezultati Belupa osjete se i u Koprivnici. Vidjeli smo da su bile pune tribine protiv Dinama, koliko Vam to znači i prokomentirajte mi molim Vas mlade Podravske štuke?
“Znači nam sve. Nogomet se igra zbog navijača. Nogomet je strast i ljubav i pamtim kad je Belupo 97. ušao u ligu i kakav je to doček bio. Kad sam ja igrao 94. Intertoto kup, Dinamo, Hajduk, uvijek bude pun stadion. I sad kad sam došao bilo je kao pa nemamo mi navijača. Kako nemamo, pa Podravina je metropola bez obzira na ton što je najmanji hrvatski grad koji ima prvoligaša. Imamo te naše navijače, samo je malo trebalo to rasplamsati. A te naše Štuke. To je nešto najljepše što može biti. Meni je srce puno kad čujem njih gore. To su uglavnom naši igrači koji treniraju kod nas. Na nama je samo da razvijamo to sve. U Podravini ima talentiranih nogometaša i Belupo kao nositelj tamo itekako može nešto još predstavljati u hrvatskoj ligi i da su nam tu navijači jako bitni, jer bez njih uzalud sve.”
Imate li neku neostvarenu nogometnu želju?
“Možda kad sam bio igrač… Bio sam u mlađim kategorijama reprezentacije BiH, sanjao sam i živio sam da bih možda igrao za reprezentaciju, ali spletom okolnosti, nemam se na koga ni ljutiti, možda nisam ni imao kvalitetu za reprezentaciju. Ali opet, ne mogu sebi zamjeriti, davao sam sve od sebe i napravio sam to što sam napravio. Što se tiče trenerskog dijela, vjerujem da ću tu napraviti nešto veće nego kad sam bio igrač.”
Koje su vam trenerske želje u budućnosti?
“S Belupom da budemo najmanje peti i zadržimo tu poziciju i da uđemo u finale Kupa. Nakon ljeta ćemo razmišljati, nisam u nekoj dalekoj budućnosti.”
Za kraj, tko je Vaš trenerski uzor?
“Ja uvijek govorim o onim trenerima koji su mene trenirali i koje sam mogao uživo vidjeti. Neću govoriti o Guardioli, Kloppu, znamo svi da su oni vrhunski treneri. Uživao sam u utakmici PSG – Liverpool, Luis Enrique, volim Liverpool, ali mi nije žao da su ih izbacili. Možda su i u PSG-u napravili pametno, te mlade igrače i dobrog trenera su malo istrpjeli, volim taj nogomet. Volim svoje trenere od kojih sam ja učio. Imao sam sreće da mi je prvi trener u Hrvatskoj bio Branko Ivanković, pa Luka Bonačić… U Sarajevu u mlađim kategorijama sam imao vrhunske trenere. Ne znam tko mi u Hrvatskoj tu nije bio trener, osim pokojnog Ćire Blaževića, to mi je bila želja, ali nije mi nikako bio trener. Pa i Dražen Besek, Zlatko Dalić kao stariji suigrač u Varteksu. Oni su mi uzori. Zlatko je puno napravio s tom reprezentacijom, mi uvijek kritiziramo nešto, ali to je stvarno veliki uspjeh i drago mi je da su naši ljudi napravili takve uspjehe, oni su mi uzori.”
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!