Razgovarali smo s legendarnim dubrovačkim vaterpolistom Veselinom Đuhom u njegovu domu na Lapadu uoči 66. rođendana. Pričali smo o njegovoj bogatoj igračkoj i trenerskoj karijeri u kojoj je osvojio pregršt medalja uključujući dva olimpijska zlata, o snazi domaće publike, te o nadolazećem Europskom prvenstvu u Beogradu

Gospodine Đuho, za početak nas zanima vaše mišljenje jer ipak ste odnedavno i službeno u mirovini. U vaterpolu ste više od 50 godina i mnoge zanima vaterpolo nekad i danas. Koliko se taj sport promijenio u odnosu na vaše igračko vrijeme?

“U svakom slučaju, vaterpolo se puno promijenio. Međutim, ja osobno nisam nešto specijalno zadovoljan tim promjenama i novim pravilima. U moje vrijeme to je bio vaterpolo s puno šarma, puno vica, puno štosa, a bilo je i lijepih golova, lijepih akcija i kontranapada. Po meni, tada je vaterpolo bio najljepši. Nakon što sam ja prestao igrati, nešto se malo promijenilo, ali ove današnje, najznačajnije promjene osobno ne odobravam. Prije svega, bazen je skraćen na 25 metara i dobili smo veliki broj golova. A meni, kao treneru, kao stručnjaku i kao čovjeku koji voli vaterpolo, veliki broj golova ne odgovara.“

Vaterpolo nije jedini sport u kojem su se pravila promijenila kako bi bio atraktivniji za publiku, je li tako?

“Tako je, ali ja sam nekako uvijek sam volio rezultate poput 7:5, 7:6, 8:6, pa čak i 5:5. To su utakmice u kojima su treneri morali jako puno raditi u fazi obrane, taktički razmišljati kako zaustaviti protivnika na najbolji mogući način. Obrana je tada bila izuzetno važna i zahtijevala je puno rada.”

A danas, kako se treneri na ovakvu igru mogu prilagoditi i je li sve u golovima?

“Nekima nije lako. Eto, danas ljudi iz vaterpola pokušavaju ubrzati igru kako bi povećali broj golova i u tome su uspjeli. No, s druge strane apsurdno je kako je taj velik broj golova zapravo usporio utakmicu. Znate, čujem često priče kako će izumrijeti određeni tipovi igrača, oni koji sporije plivaju i slično i da će prolaziti samo brzi igrači. Ja mislim da se to u dogledno vrijeme neće dogoditi. Ljudi koji su mijenjali pravila u vaterpolu zapravo su krenuli putem košarke i rukometa, gdje se nakon brzog koša ili gola odmah ide u kontranapad. U vaterpolu toga nema. Nakon gola svi se moraju vratiti na svoj teren, nema brzog centra, a to znači da nakon svakog gola imamo stanku od 20 do 30 sekundi. Ako je rezultat, primjerice, 20:19, što je danas u vaterpolu moguće, to znači da se sve usporilo jer se nakon ukupno 40-ak golova stalno dolazi na pauze. Dok igrač da gol, dok prepliva, dok se sve postavi, prođe jako puno vremena.“

Sredinom siječnja na rasporedu je u Beogradu Europsko prvenstvo koje se prvi put igra po tim novim pravilima. Što očekujete od hrvatske vaterpolske reprezentacije i koliko našim igračima nova pravila odgovaraju?

„Mislim da su naša reprezentacija i naš izbornik ljudi koji su se jako brzo priviknuli na sve moguće promjene u vaterpolu i ta pravila po kojima se igrala ova sezona. Uostalom, to pokazujemo već više od 20 godina i da smo neprikosnoveni. Ipak je vaterpolo kod nas sport broj jedan po osvojenim medaljama, sport koji je donio najviše uspjeha. Također mi je drago da se i nakon odlaska Ratka Rudića taj kontinuitet nastavio. Naš izbornik Ivica Tucak pokazao se kao veliki nasljednik Ratka Rudića, možda ga je po nekim rezultatima čak i prestigao. A što se tiče naše igre, mislim da smo ravnopravni sa svima. Danas su najvažniji snaga i brzina. Snage imamo jer tu su dva moćna centra, Vrlić i Lončar, zatim tu je Burić koji povremeno igra na poziciji centra, znači imamo i snagu i brzinu. Uz to imamo dalekometne šutere poput ljevorukog Harkova, Bukića s jedne strane, Buntića s druge. Imamo bekove – jake, brze, moderne – poput Žuvele i Biljake. Međutim, mislim da je najjača karika još uvijek golman Marko Bijač. Ako je Bijač u top formi, mi smo u stanju biti prvaci Europe.“

Kaže mnogi stručnjaci kako je Marko Bijač najbolji golman na svijetu?

„Sigurno i to bez konkurencije! Ali ako on nije u svom danu, onda možemo imati problema i s petom ili šestom reprezentacijom, kao što su recimo Grčka ili Italija.“

Na Europskom prvenstvu u skupini smo sa Slovenijom, Grčkom i Gruzijom. To bismo trebali relativno lako proći, a onda kreće ono najvažnije. Danas, međutim, ne smiješ nikoga podcijeniti?

“Vidjeli smo to i na jednoj pripremnoj utakmici u Nizozemskoj, gdje smo izgubili od domaćina. To pokazuje da maksimalan pristup mora postojati u svakoj utakmici. Slovenija i Gruzija jesu slabije reprezentacije od naše, ali Grčka će već biti jedan ozbiljan test. Grci posljednjih desetak godina igraju jako lijep, brz i moderan vaterpolo. Ta utakmica će nam pokazati gdje smo, dakle jesmo li u formi, treba li nešto doraditi ili je sve na pravom putu. Nakon toga slijede dvije nove skupine s izuzetno jakim reprezentacijama. Smatram da su favoriti Europskog prvenstva Mađarska i Španjolska, a Srbija kao domaćin svakako ima veliku prednost. Arena u Beogradu bit će sigurno puna, preko 15 tisuća gledatelja, i u takvom ambijentu protiv Srbije neće biti lako igrati.”

 Ako se malo vratimo 40-ak godina unazad tj. u vrijeme kad ste vi igrali, upasti u reprezentaciju bivše Jugoslavije bilo je jako teško. Ljudi danas uopće ne shvaćaju koliko je to bilo teško?

„Mislim da je svima nama koji smo počeli igrati vaterpolo najvažniji cilj bio uspjeti u sportu kojim se baviš i upasti u reprezentaciju. Ja sam se bavio vaterpolom, što je u Dubrovniku nekako bila normalna stvar jer to je u ovom gradu najpopularniji, ali i najljepši sport. Moja majka, koja je došla iz Hercegovine, rekla mi je: “Sine, ti ćeš trenirati vaterpolo, jer je to u Dubrovniku najpopularniji sport. Eto, majka me usmjerila i ja sam bez pogovora krenuo. Prvo sam krenuo s plivanjem, jer plivanje je najvažnije. Trenirao sam 4,5 godine i bio sam prvak Jugoslavije u tim disciplinama u uzrastu 10 i 12 godina na 200 metara leptir, 400 metara mješovito, 1500 metara kraul. To su distance gdje su važni i anaerobni i aerobni kapaciteti i to mi je kasnije jako puno pomoglo u vaterpolu.“

U reprezentativnoj karijeri imate dva olimpijska zlata, prvo iz Los Angelesa 1984. i drugo iz Seoula 1988. godine. Time se ne može pohvaliti nitko iz Dubrovnika, je li tako?

“Tako je, nitko iz Dubrovnika nema dva olimpijska zlata, iako moramo reći da je iza mene bilo sportaša koji su osvojili i po tri olimpijske medalje. Recimo Maro Joković ima jedno zlato i dva srebra. Imamo tu još Dobuda, Bušlju i druge, ali eto ja sam srećom, osvojio dvije zlatne u Los Angelesu i Seoulu. Nastupio sam na dvije OI osvojio dvije zlatne medalje i moram reći da mi je jako žao što Hrvatska nije igrala vaterpolo na Olimpijskim igrama 1992., jer bih možda i ja tada još bio u nekoj kombinaciji. Međutim, Hrvatska tada u vaterpolu nije igrala — samo je košarka dobila tu dozvolu preko dodatnih kvalifikacija. No, u moje vrijeme bilo je jako teško upasti u reprezentaciju. Trebalo je jako puno trenirati, pogotovo pod vodstvom Ratka Rudića. To su bili treninzi de facto nemogući: po cijeli dan smo bili u bazenu, od jutra, pa samo malo popodne odmora, pa navečer trening, pa video… nije bilo vremena za odmor, vrlo malo. S druge strane, tada je bilo ovako: ako upadneš u reprezentaciju i pokažeš se kao dobar, bilo te jako teško istisnuti. Mladi su navaljivali kasnije — tih godina i redom su upadali, ali mi stariji smo ostali, a ja sam u to vrijeme bio i kapetan reprezentacije.“

Vratimo se malo na vašu igračku karijeru i činjenicu kako je tadašnja liga bila toliko jaka da je to teško objasniti mlađima koji se u to vrijeme još nisu rodili?

„U bivšoj Jugoslaviji smo imali jako široku bazu tako da je u slučaju da neki igrači ispadne iz reprezentacije uskače jednako dobar. Evo vam primjer iz 1986. godine kad se ozlijedio jedan od najboljih naših igrača, Milivoj Bebić, a mi smo bez njega bili prvaci svijeta. Osim Bebića tad nije bilo, po meni, najboljeg svjetskog golmana Krivokapića, zatim nije bilo Gorana Sukna koji je bio fenomenalan igrač, jedan od najboljih. A mi smo iduće godine na europskom prvenstvu bili drugi, za nijansu, da bi 1988. na Olimpijskim igrama osvojili zlato. Dakle, kako su igrači odlazili, popunjavali su ih drugi, jer liga je bila fantastična. Bilo je 12 klubova, od toga 10 fantastičnih. Danas, ako bi recimo iz Jadrana, Mladosti i Juga otišla četiri–pet igrača u Italiju, Mađarsku… mislim da bi liga bila jako skromna i rezultati bi bili loši.“

Ovo što Dubrovnik ima — to nema puno gradova u bivšoj Jugoslaviji: toliko zlatnih olimpijaca, toliko vrhunskih vaterpolista… Što je tajna uspjeha ovog grada koji ima samo jedan natkriveni olimpijski bazen?

„Da, još uvijek Dubrovnik ima samo jedan natkriveni bazen za vaterpolo, ali imamo puno mora, prelijepih plaža, ha, ha. Iskreno, mislim da je tradicija važna. Tradicija je u bilo čemu važna, ne samo u sportu. Evo, imam jednu anegdotu: susjed mi pokušava napraviti u vrtu “pravu englesku travu” i nikako da mu uspije i kažem mu ja: Pa to je tradicija Engleske stara 500 godina. Normalno je da je njima trava fantastična.“ Eto, a on bi htio odmah, ali to ne ide tako. Prema tome, tradicija je najvažnija. Popularnost sporta, naravno, i talenti koji se rađaju. Kod nas djeca idu prvo u plivanje i vaterpolo, a tek onda u druge sportove.“

Spomenuli ste Gorana Sukna, ali posebna tema je njegov sin Sandro koji se zbog zdravstvenih problema morao ostaviti vaterpola kao najbolji na svijetu u dobi od 27 godina. Koliko je on bio dobar?

„Da, on je, nažalost, prerano završio karijeru s nekih 27–28 godina i to kao najbolji igrač na svijetu. Meni se on nevjerojatno sviđao jer je igrao s lakoćom. A ja sam volio takve igrače, jer sam i ja igrao slično kao Sandro. On je bio kao prvo bio sjajan plivač, koji ima glavu, koji razmišlja, koji zna kad će šutirati, kad će dodati… To su tipovi igrača koje ja obožavam, jer sam i ja igrao na sličan način. Nije to bila sirova snaga jer uvijek je bilo igrača koji su bili fizički strašno jaki pa bi dominirali, ali ja takve nisam volio. Ja volim igrače s glavom, kao što je zadnje dvije–tri godine recimo Loren Fatović, onako sitan, nije bilder, nije toliko jak, a igra fantastično. To je taj tip. A Sandro je, po meni, možda i najbolji igrač ikada. OK, nije najuspješniji, jer mu je karijera kratko trajala, ali zadnjih 15 godina mogu reći da je on po meni sigurno bio možda i najbolji svjetski igrač.“

A vrijeme kad ste vi igrali, kakav ste igrač željeli biti i jeste li imali uzora?

„U moje vrijeme često su me znali pitati tko je po meni najbolji, a ja bih diplomatski odgovorio da su sve to nijanse. Sigurno ne mogu reći za sebe da sam bio najbolji, to mi ne dozvoljava razmišljanje. Ali, imam pravo reći da sam bio među najboljima na svijetu. U moje vrijeme iskakao je Milivoj Bebić kao jedan od najboljih na svijetu. Ali ono na što sam ja ponosan jest podatak da sam u razdoblju od 80-e do 90-e godine, kad se gleda uspješnost, bio među najuspješnijim i najboljim svjetskim igračima. Osvojio sam pet prvenstava države, pa sam bio klupski prvak Europe, plus sve što sam osvojio s reprezentacijom uključujući dva olimpijska zlata. Mislim da sam tih desetak godina dominirao u smislu uspješnosti.

Malo ljudi zna da ste prvu titulu prvaka Europe s Jugom 1980. godine osvojili na bazenu u Kuparima, u tadašnjem vojnom kompleksu. Što pamtite iz tog finala?

„Kao prvo to je tada bio nevjerojatan uspjeh za za Hrvatsku i naravno za tadašnju državu. Pogotovo za sve nas iz Dubrovnika, jer nismo imali zimski bazen, morali smo trenirati u Kuparima. Mučili smo se jer tadašnji generali su dolazili tamo na kupanje, a temperatura vode je bila “kao banja”, neka 33 stupnja. To je bilo očajno za trening jer bismo redovito izgorjeli od vrućine, a generalima je bilo taman, ha, ha. Finale je bilo doista jako naporno, ali rezultat je bio fenomenalan. Sjećam se, to je bio manji bazen, a unutra se natiskalo oko 1300 gledatelja. Mislim da bi 5000–6000 ljudi ušlo da je moglo. To je nešto nezaboravno. Sjećam se da sam na zagrijavanju morao otići u bademantilu kako bih neke prijatelje ubacio unutra. Jedva sam ih uspio progurati. Tako je to tad bilo.“

Postali ste klupski prvak Europe kao igrač, a kasnije i kao trener?

“Tako je, eto 20-ak godina se čekao da Veselin Đuho opet postane prvak Europe. Taj trofej 2001. osvojili smo u Dubrovniku na bazenu u Gružu i bilo jr nezaboravno. Tada se Bečej pojavio prvi put nakon rata u Dubrovniku i to je bila ludnica. Jednostavno sam imao sreće da sam i kao igrač i kao trener doživio najljepše sportske trenutke u svom gradu. Ali zato nisam imao sreću u reprezentativnoj trenerskoj karijeri nešto veliko osvojiti s Hrvatskom. Bio sam jedno vrijeme, kako se kaže, vršitelj dužnosti izbornika, ali sam zbog nekih tzv. Ekscesa ekspresno smijenjen tako da nisam nikad dobio priliku biti izbornik reprezentacije. A to mi je bila velika želja. Možda sam jedan od rijetkih koji ima ogromne rezultate, igračke i trenerske, a nije doživio da bude izbornik.“

Spomenuli ste Ratka Rudića koji je najtrofejniji vaterpolist svih vremena. Kao igrač i trener osvojio je sve što se može i to nekoliko puta?

„Ratko je bio ispred svog vremena: inteligentan, pametan i kao igrač i kao trener. Znao je iskoristiti sve, znao je napraviti kolektiv. U stručni stožer je uvijek uzimao najbolje. Dakle najbolje doktore, psihologe, fiziologe, kondicijske trenere… Jednostavno, bio je ispred vremena i to je naplatio fantastičnim rezultatima. Teško će ga biti nadmašiti. U svakom slučaju Ratko je veličina.“

Nakon Juga, kad su vam tadašnja pravila to dopustila s navršenih 28 godina, otišli ste igrati u Italiju. Kako ste zadovoljni svojom inozemnom karijerom?

„Nisam nešto specijalno zadovoljan, jer su mi već s 28 godina govorili da sam star. U naponu snage, kad sam zabijao golove “zatvorenih očiju”, rekli su mi da sam star za reprezentaciju, da je vrijeme za mlađe i da se okrenem drugim izazovima. Godinu–dvije ranije, Goran Sukno je bio u vaterpolo klubu Salerno u Italiji, a trener je bio veliki trener Đuro Savinović, kojeg sam uvijek jako cijenio. Oni su me zvali 1990., dakle godinu dana prije rata, da dođem u Salerno i pomognem podignuti klub. Odlučio sam se za to, iako sam mogao birati u koji bih klub mogao ići u Italiji ili bilo gdje drugdje. Ali odlučio sam se za Salerno jer mi je Goran Sukno kum i prijatelj, a Đuro Savinović trener kojeg sam obožavao. Tamo sam odradio dvije–tri godine: igrao sam fenomenalno, bio najbolji strijelac talijanske lige iako to tada nije bio vrh svjetskog vaterpola, ali bilo je dobro. Onda je došao rat. Drugi su znali da je rat, da su problemi, a u vaterpolu nije bilo puno novca. Izabrao sam jednu soluciju koja nije bila idealna za moju igračku karijeru, ali sam mislio da ću se lijepo snaći, pa sam pred kraj igračke karijere odmah odlučio početi trenersku karijeru. Ukratko, s 33 godine sam otišao u Cagliari na Sardiniji. Nisam imao veliki ugovor, bio sam malo “van svega”, ali bilo mi je lijepo, a već sljedeće godine sam postao trener. Iskreno, mogao sam još igrati još barem četiri godine, ali “klikeri prorade” i pomislio sam: vrijeme je da okreneš karijeru. Tako se dogodilo: bio sam tamo trener dvije–tri godine, do 1997.“

Tada je uslijedio vaš povratak u matični Jug, ponuda koja se ne odbija?

„Tako je, zvali su me iz VK Jug. Predsjednik je tada bio Branko Bazdan, a direktor kluba Goran Sukno. Financijski sam prošao puno lošije nego vani, ali odlučio sam se vratiti kući i početi pravu trenersku karijeru. Bila je dobra prilika: Jug nije osvojio ništa osim dva kupa s trenerom Nevenom Kovačevićem. Imao sam cilj stvoriti jaki Jug i to se i dogodilo jer smo već 2000. bili prvaci države, pa zatim osvajači LEN kupa da bi 2001. postali prvaci Europe. Uzeli smo nakon toga još koje prvenstvo i kup…“

Prije odlaska u mirovinu nekoliko godina bavili ste se treniranjem mladih nada.

“Uvijek sam govorio da igračima trebaju temelji, ali ja sam se nakon nekoliko godina rada s mladim povukao u mirovinu jer sam osjetio da nemam više toliko energije. Za mlade momke treba puno energije: treba im se potpuno posvetiti, treba vikati na njih, treba nekad zagalamiti… a ja sam de facto do tih dana uvijek radio sa seniorima. Od prvog dana profesionalnog trenerskog posla u Italiji radio sam sa seniorima i to je bilo zahtjevno. A prije mirovine sam u Jugu radio s juniorima i to mi je bilo okej, a onda sam išao na mlađe uzraste i tu sam vidio da više ne mogu pratiti tako da sad uživam u mirovini.“

I za kraj, biste li išta mijenjali u svojoj karijeru da možete?

„Ne, ništa ne bih promijenio i opet bih sve isto napravio. Volio sam taj sport, obožavao sam ga. Financijski nikad nije bilo vrhunski, ali to meni nije bilo važno. Uvijek se živjelo lijepo, imali smo dovoljno tako da bih isti put izabrao. Sada imam puno više vremena i uživam u ribolovu i tenisu” – zaključio je nam je slavni Đuho.