Uslijed povijesnog pothvata Japanca Kobayashija, u radnu memoriju poput bujice su navrla neka prekrasna sjećanja... Vjerujemo kako naš autor nije jedini!

Neke stvari smisleno pokušavam prenijeti na sinovljev život. Među vrijednostima, znanjima i vještinama pronađe se i poneka naoko nevažna aktivnost poput – skakanja u dalj sa skijama na nogama!

Bilo mu je zanimljivo prvi put kada je vidio da ljudi mogu letjeti iznad snijega, ali moram biti pošten prema sebi – puno mu je zanimljivija bila okolina. Poslovično bijela, s ljudima odjevenima u zimsku odjeću i ugođajem kojeg on još nije imao priliku doživjeti u ‘najljepše doba godine’…

Dovraga nek ide sve, možda je slika koju nosim o toplom domu punom ljubavi, hrane i dobrog raspoloženja tek laž koju su nam višedesetljetnim subliminalnim procesima ugradili gospodari naših tijela i, čini se, umova. Ali, zar je uopće važno? 

I lažna slika može proizvesti stvaran osjećaj, toliko jak, toliko važan da ga jednostavno moram pokušati pokloniti onome do kojeg mi je najviše stalo…

Skijaški skokovi u novogodišnje vrijeme sjećanje su koje želim i svom djetetu kada će pokušati evocurati slike iz sretne mladosti. Kao što meni nitko nikada neće ‘ukrasti’ Jensa Weissfloga, Tonija Nieminena, Andreasa Goldbergera ili Dietera Thomu!

Čak niti daljnji rođak koji bi se svake godine u kući ukazao baš na Sveta Tri kralja, taman u vrijeme ručka, dok je pažnju okupirao samo jedan objekt u kući. TV prijemnik i signal koji je stizao iz Bischoffshofena, kojemu je i naša okolina tih dana nešto više nalikovala…

“Kak suci odrede ‘ko je bolje skočil? Ja mislim da oni to vide pa zapišu u svoje biležnice”, briljirao je tih dana rođak, dok se Kazuyoshi Funaki spremao obraniti vodstvo iz prve serije i donijeti Japanu prvu, povijesnu pobjedu na Novogodišnjoj turneji.

Bilo je teško suzdržavati suze i zanemariti grčevite bolove u želucu zbog nekontroliranog smijeha, no brat i moja malenkost uspjeli smo zadržati pažnju na dalekovidnici kojom je dominirao glas dovitljivog Slavka Cvitkovića...

Funaki je uspio! Svojim kamikaza stilom, tijela potpuno poravnatog sa skijama, dohvatio je najveći broj bodova, proslavio Japan i u sjećanja dječaka diljem Europe ugradio sliku o tome kako izgleda moderna verzija zimskog raja…

Točno dvadeset godina kasnije, japansko pomicanje granica dobilo je novu dimenziju – Ryoyu Kobayashi, 22-godišnjak iz Hachimantaija postao je tek drugi Japanac koji je osvojio Turneju, ali na kakav način?!

Skakaonice u četiri njemačka i austrijska grada gotovo pola stoljeća čekale su da dobiju istog vladara, a kad se činilo da nitko više nikada neće ponoviti Svena Hannawalda, dvije godine zaredom pisala se povijest. Najprije Stoch, a onda je na scenu stupilo novo čudo nordijskog skijanja. Kobayashi nije dijete samo prema uglađenim crtama lica, nedavno se od tog statusa odmakao navršenim godinama.

Samo su mu 22, a već je najavio da će biti sljedeća velika stvar u svijetu sporta, onaj koji će često biti spominjan u konkurencijama za svjetskog sportaša godine. Na dosadašnjih 11 postaja Svjetskog kupa slavio je na njih, pazite sada ovo – osam?!

Ne samo da takva dominacija nije viđena ‘sto godina’, već priziva neka davna vremena. Za njih se ponovno vraćam u spomenutu 1998. i susjednu joj 1999., kroz koje se protezala jedna od najspektakularnijih sezona u povijesti ovog sporta.

Noriaki Kasai, neponovljiva legenda skokova, tada je dohvatio šest pobjeda u Svjetskom kupu i činilo se da ga nikada niti jedan Japanac neće uspjeti ponoviti. Sezonu prije, na Olimpijskim igrama u Sapporu, Japanci su potaracali konkurenciju, a svoju državu pretvorili u revolucionarnu silu skijaških skokova.

Mahom omanjeg rasta, spektakularni skakači poput Funakija, Kasaija, Harade, Otabea bili su i laki poput pera! Osim toga, upražnjavali su dotad neviđenu varijantu “V tehnike” u izvođenju skoka – zrakom bi letjeli položeni usporedno sa svojim skijama, čime su maksimizirali otpor zraka, odnosno trajanje leta!

Austrijski lobi nije samo tako mislio gledati kako njihovi skijaši postaju tek sporedna priča u sportu koji je trebao biti njihov. Osim toga, pojava japanskih kamikaza koji su se u zraku ponašali poput lista, dovela je do sve veće učestalosti anoreksije i sličnih poremećaja kod europskih skakača koji su također nastojali ostvariti minimalne težine kako bi što dalje mogli letjeti.

Pritom su se često izgladnjivali i stvarali negativnu reklamu za ovaj sport. Početkom 2000. dogodio se zaokret u pravilima koji je udario na japansku dominaciju i prelagane skakače. Najprije je bilo najvažnije koliko tko teži, što je često dovodilo do previše stresnih situacija prije vaganja za natjecanja, no s promjenama je usvojeno revolucionarno pravilo:

=> Nije više bila važna kilaža, nego Indeks tjelesne težine (BMI). U slučaju da je skakač imao tu vrijednost ispod 20, tada bi morao – skratiti skije!

Takva promjena došla je kao posljedica istraživanja koje je proveo Walter Hofer početkom ovog tisućljeća, kojime je utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između duljine skija i duljine skoka. 

Nakon toga, izumrlo je vrijeme pero-laganih skakača koji su na taj način koristili svoje biometrijske prednosti, a Svjetski kup dugo je bio sinonim za natjecanje ponajveće kompetitivnosti u svijetu sporta, uz poneko dominantno ime poput Adama Malysza ili nezaobilaznog Jane Ahonena.

Osvajanje Novogodišnje turneje uvijek se smatralo posebnim sportskim podvigom u globalnom kontekstu, a sad kad je povijesni raritet Stocha prvom prilikom replicirao neki 22-godišnjak koji do ove sezone nije biti niti u prvih 30 svjetskog kupa, šira javnost vrlo se zainteresirala.

Uostalom, Japanac je. A ti ljudi iz našeg, euro-centričnog rakursa posebno su mistični, volimo im se diviti čak kada za to nema nekog opravdanog razloga, prenaglašavajući uzvišenost tamošnje kulture i njihove, ponekad, nadljudske sposobnosti.

Ryoyu Kobayashi dodatno će utvrditi tu sklonosti promatranja svojih sunarodnjaka kroz polu-mitsku prizmu, jer čini se da je pred njime strašna karijera. Ali, nemojte slučajno misliti da je riječ tek o jednom običnom i ne odveć zanimljivom primjerku ljudske rase.

Kobayashi itekako zna uživati u svom postojanju, a posebno je to dokazivao prije nego je postao šampion kakav je danas.

“Morao sam ga natjeravati na treninizima, dosad nije baš pokazivao interes za spartanskim životom. Više ga je zanimao njegov Porsche i ostale čari mladosti”, neuvijeno se ovih dana javnosti žalio Kobayashijev trener Vaatainen.

Osim što se teško odvaja od brzih automobila i još brže vožnje, Ryoyu je poznat i po tome što je dobar DJ elektronske glazbe pa jednom kad okači skije o klin, imat će opcija kako nastaviti zarađivati za život.

https://twitter.com/AFP_Sport/status/1081992085958549504

Pitanje je, samo, tko će mu reći kada je vrijeme za to. Noriaki Kasai, njegov 45-godišnji sunarodnjak, osmerostruki sudionik Olimpijskih igara i živuća legenda koja je – među ostalima – Japan stavila na kartu supersila ovog sporta, neće biti od neke pomoći.

Kasai je, naime, još uvijek aktivan, a nema namjeru prestati dok MOO ne dodijeli organizaciju ZOI njegovom rodnom Sapporu. Prva sljedeća moguća prilika za to je 2026., ali nije sigurno da će Sapporo i dobiti organizaciju. Kasai bi tada imao debelo preko 50 godina, time bi postao još veća legenda, ali i zatvorio krug koji je započeo 1972., u godini njegova rođenja, kad su Igre prvi put bile stacionirane u tom gradu na samom sjeveru Japana…

Teško da će dobiti i neki koristan primjer od ostalih bonvivana iz svijeta skijaških skakača, među kojima su se uvijek isticali osobenjaci, koji bi s vremenom upadali u probleme s opijatima i koječime. Treba li ponavljati što je sve činio spektakularni skakač, ali upitan čovjek Matti Nykänen?

40 out of 50 skijumpers in #garmischpartenkirchen were not even born when Noriaki Kasai started his career. Dude is a legend. #4HillsTournament #Vierschanzentournee #skijumping pic.twitter.com/vAuav6P3Yi

— David Schoch (@schochastics) January 4, 2019

Uostalom, zar nije razumljivo? Od svih sportova koji postoje, ovaj pripada u sam vrh po pitanju adrenaliskog udara kojeg donosi. Jednom kad se skakač navuče na uzbuđenje koje dolazi sa svakim skokom ili, još izraženije, letom od 230, katkad 240 metara, teško je pronaći adekvatnu zamjenu u ostalim sferama bivstva…

Kako je krenuo, Kobayashi će se koju sezonu iživljavati nad konkurencijom, a zatim tko zna? Možda mu ski-ska karijera brzo dosadi pa zadovoljstva potraži na nekim drugim stazama. Možda i FIS ponovno izmisli nova pravila, možda čak zaživi i neka disciplina poput one u urnebesnom videozapisu kojeg smo priložili.

Jer, japanska tortura ponovno je izvjesna budućnost ovog sporta. A znamo kako na takve stvari gledaju uvijek namrgođeni Austrijanci…