U ova teška vremena jedna od glasnijih ideja koja se javljala tijekom predaha od nogometa bila je vezana uz uvođenje tzv. salary capa, modela kojim bi se regulirala sredstva koja klubovi izdvajaju za plaće nogometaša. Međutim...

O tome je nedavno pisao i kolega Saša Živko. Potpuno opravdano. Malo kome ova zamisao nije pala na pamet barem jednom tijekom svake sezone u kojoj bismo promatrali kako nadmetanje milijunima za najbolje nogometaše na tržištu ponekad prelazi granice perverzije. 

Mnogo toga promijenilo se u percepciji modernog nogometa onog dana kada je Neymar promijenio poslodavca za odštetu od 220 milijuna eura. Do dana današnjeg većina pratitelja nogometa nije se pomirila s činjenicom da nečije usluge vezane uz napucavanje lopte mogu vrijediti baš toliko, iako kada bismo poveli javnu raspravu i od diskutanata tražili da navedu konkretne razloge zašto nije dobro da jedan nogometaš može postići takvu cijenu, uvjeren sam da 9 od 10 sudionika ne bi moglo formirati jednostavno proširenu rečenicu…

Nedostatak jasnih argumenata, međutim, nije i definitivan znak da je generalni osjećaj kako su “stvari otišle kvragu” pogrešan, neutemeljen. Da nije vrijedno dubinski preispitati sadašnje stanje u nogometu. Da nije BILO vrijedno. Jer, došla je korona, a s njome i kataklizmičke najave o ekonomskoj propasti na svim razinama koja nam nikome nisu od pomoći. Transferi poput Neymarova, pa čak i dvostruko manje “teški”, neko vrijeme trebali biti biti teško dostižni…

S pandemijom stigla je i ekspeditivna sječa plaća na svim razinama sportskih djelatnosti, a posebnu pažnju izazivali su događaji u najvećim, najbogatijim klubovima svijeta. Ekstremno rezanje zakonom i ugovorom zaštićenih plaća u npr. Barceloni bio je jasan znak – sustav nije stabilan, možda je i iznutra truo, a ovo je prilika da se postavi na čvrste temelje.

Više od ičega, kriza izazvana koronom poslužila je kao temelj mnogima da još jednom apeliraju na uvođenje ograničenja u načinu na koji klubovi raspolažu sa svojim sredstvima, i ne samo kako bi cijeli sustav bio stabilniji, već i pravedniji!

Kada pričamo o ideji salary capa, ilitiga postavljanja gornjeg plafona na rashode za plaće, nemoguće je ne povezati cijelu priču s američkih sportskim kolektivima. Dapače, to je nužno napraviti, jer distinkcija sportskih modela u SAD-u i onih koji se koriste u ostatku svijeta, pa tako i u europskom nogometu, velika je.

A upravo ta razlika najveća je prepreka na putu uvođenja salary capa u nogometni svijet. U nastavku ću navesti nekoliko (pre)jakih argumenata zašto će ta romantičarska, pravednička ideja vrlo vjerojatno do daljnjega ostati samo to. Idejom. Sankom pustim…

1) Uzmimo za primjer NFL. Tamo se ‘salary cap’ (SC) računa na temelju projiciranih prihoda lige od televizije, sponzora, prodaje ulaznice i ostalog, dijeli se na broj momčadi (32), a zatim se od tog iznosa oduzima 48%. Tako se dobiva granična vrijednost koju svaka momčad može potrošiti na igrače. Osim toga, postoji i donja granica, koja je tek nekoliko postotnih bodova niža. 

U nogometnoj Premier ligi, s druge strane, 20 klubova imaju ukupan prihod od oko 6 milijardi dolara, što je oko 300 milijuna po klubu. Kada bi salary cap iznosio cca 50% po klubu, to bi značilo da bi mega momčadi poput Uniteda, Liverpoola, Arsenala, Chelseaja i Citya bile ograničene na 150 milijuna. Navedeni klubovi svi redom morali bi dramatično smanjiti plaće svojih igrača kako bi upali u okvire, neki više nego za pola. S druge pak strane, klubovi na drugom kraju priče poput Brightona, imali bi drugi problem – kako doseći donju granicu potrošnje na plaće!

SC funkcionira samo u ligama gdje su prihodi od TV prava i sponzora podjednako distribuirani, a to je u nogometu, barem kakvog poznajemo danas, neprovedivo. Zamislite vlasnike Manchester Cityja ili PSG-a, a po mogućnosti uskoro i Newcastlea, kako pristaju na potrošnju u za njih vrlo skromnim okvirima.

Ili još bolje – koju bi im to priču trebali prodati “nogometni oci” da bi s klubovima kao Bournemouth pristali dijelili prihode za koje su ponajviše zaslužni njihovi klubovi-brendovi?

2) Američke lige u kojima je uveden SC nemaju konkurenciju. Osim toga, riječ je o zatvorenim strukturama koje nemaju nikakvu natjecateljsku protočnost prema drugim ligama. U nogometu vrijedi sve suprotno od toga – kada bi se negdje uvelo pravilo SC-a, ono bi moralo biti primijenjeno u cijelom svijetu, inače bi nogometaši vrlo brzo počeli “bježati” tamo gdje njihove plaće neće biti ograničene.

Možemo raspravljati o tome da situacija ne bi bila baš toliko jednostavna ako bi se plafon, dogovorno, uveo za određenu grupu natjecanja, npr. za lige Petice, čime bi se opasnost od prebjega konkurenciji smanjila na minimum. Međutim, nisam siguran da bi čelnici tih liga spokojno spavali znajući da kineska Superliga jedva čeka iskoristiti priliku. Već danas u stanju su platiti više od europskih velikana, ali investicije ne dolaze do izražaja zbog nekvalitete natjecanja. Taj bi problem vrlo brzo nestao kada bi mogli ponuditi i nekoliko puta više od svojih europskih “kolega”.

3) Tko bi sustav nadgledao i brinuo se da za njegovo provođenje? Pazite, govorimo o pothvatu na globalnoj razini! Kome bi se povjerila ta zadaća, gdje bismo pronašli organizaciju dovoljno čistog obraza za koju bismo mogli staviti ruku u vatru kako će napraviti sve da spriječi plaćanja igrača “ispod stola”, da spriječi masovne prebjege na tajne bankovne off-shore račune i slične akcije iz područje sive i crne ekonomije?

Moguće je, ali je li realno? Veliki kapital, koji danas postoji u nogometu iz više razloga, poput je vodenog vala. Možete ga jedno vrijeme zadržavati, ali ako prepreke nisu besprijekorno izvedene, prije ili kasnije brana će popustiti.

4) Problem je i zakonskog okvira. Nije zakonito udruživanje poslovnih entiteta (klubova) u svrhu ograničavanja plaća. To nije dozvoljeno ni u Europskoj Uniji ni u Sjedinjenim Državama, iako treba reći da su u potonjima uvedene posebne zakonske i podzakonske uredbe kojima je to omogućeno na području sporta. Tako nešto bilo bi izuzetno zahtjevno orkestrirati čak i na razini sve više razjedinjene EU, a da ne govorimo o razini cijelog svijeta. 

5) Profit vlasnika, povećana nestabilnost sustava – Mnogi smatraju da je glavni smisao uvođenja SC-a u američke sportove bilo maksimiziranje profita vlasnika franšiza, a ne uvođenje jednakosti prilika za sve koji sudjeluju u natjecanju. Druga stvar koja se u ovom smislu nameće kao ozbiljan problem jest stabilnost sustava. Čijemu se povećanju, stoji na početku ovog teksta, posebno teži u vremenima koja su zatekla globalni sport.

Pitanje je bi li ona bila povećana kada bi sav nogometni svijet, ili barem njegov najznačaniji dio, bio reguliran istim tijelom i stavljen u stroge okvire koji ovise, da budemo precizni, isključivo o jednom iznosu – a to su ukupni prihodi lige. Pitajte vlasnike NBA lige kako se ovih dana osjećaju – TV postaje nervozne su jer utakmice nema već 3 mjeseca, a kako stvari stojeće, neće ih biti još barem dva!

Ako dođe do ozbiljnijeg učinka na financijsku bilancu lige, posljedice bi osjećali svi redom, bez iznimke! To je koncept kojega bi sigurno jako teško prihvatili brojni navijači diljem svijeta, a posebno u državama poput Njemačke, gdje je izuzetno važan i velik upliv navijača u strukture odlučivanja u klubovima. 

SC u nogometu možda bi lakše nego u današnje vrijeme dovodio do negativne lančane reakcije i samim time kolektivne propasti u situacijama poput ove.

A to je valjda ono što najprije želimo izbjeći…